Akademski projekti pružaju prostor za suradnju s hrvatskim iseljeništvom

Grad Santa Fe smješten je uz obale rijeke Paraná i urbano je središte jedne od najplodnijih poljoprivrednih regija Argentine. Ondje smo razgovarali s profesoricom dr. sc. Marijanom Blažić. 

Zatekli smo je prilikom provedbe još jednog Erasmus projekta akademske mobilnosti između njezinog Veleučilišta u Karlovcu i Nacionalnog litoralnog sveučilišta (Universidad Nacional del Litoral). Neke od tema našeg intervjua bile su ciljevi projekta, mogućnosti uključivanja hrvatskog iseljeništva u iste i motivi koji su je potaknuli na suradnju s akademskom zajednicom u Argentini.

Profesorice Blažić, možete li nam ispričati kako je započela vaša akademska suradnja s Argentinom?

Tijekom doktorskog studija na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu imala sam mogućnost izrade doktorske disertacije u inozemstvu. Godine 2008. bio je objavljen natječaj preko Udruge za međunarodnu razmjenu studenata prirodnih i tehničkih znanosti (IAESTE) na koji sam se javila. Dobila sam stipendiju i došla u Santa Fe na Institut za mljekarstvo, gdje sam završila praktični dio moje doktorske disertacije. Vratila sam se 2009. s još jednom tromjesečnom stipendijom i nastavila praktični dio. Od 2017. ponovno nastavljam suradnju s Institutom za mljekarstvo kroz Erasmus projekte.

Možete li nam ukratko objasniti kakvi su to projekti?

Erasmus obuhvaća niz različitih mogućnosti za projektne prijave koje stoje na raspolaganju različitim vrstama organizacija. Jedan od poziva je ERASMUS KA171 koji omogućava mobilnost osoblja i studenata između zemalja Europske unije i tzv. Trećih zemalja. S obzirom na moje lijepo iskustvo ovdje u Argentini, ne samo što se tiče profesionalne suradnje nego i privatno, odlučila sam da nastavimo tu suradnju i tad smo započeli s apliciranjem Erasmus projekata. 

Dakle nije riječ o tipičnim Erasmus projektima koji se provode unutar Europske unije – u čemu se razlikuju?

Kad govorimo o tim Erasmus projektima to nisu klasični Erasmus projekti za mobilnost osoblja kako većina ljudi to zamišlja, znači gdje jedan profesor ide na usavršavanje ili drži predavanje negdje na nekom sveučilištu. Ove Erasmus projekte treba aplicirati institucija, a da bi ih institucija aplicirala, profesori moraju imati suradnju i projekt u pozadini koji će se provoditi u sklopu tog poziva. 

Prehrambena tehnologija je vaše područje specijalizacije. Vaši kolege su nam ispričali puno toga o pivarstvu, kako izgleda vaš mljekarski dio projekta?

Na Veleučilištu u Karlovcu zaposlena sam na Odjelu prehrambene tehnologije gdje imamo dva usmjerenja: prerada mlijeka i pivarstvo. Ja sam se odlučila za ovaj mljekarski dio. Cijeli moj doktorat vezan je za mljekarstvo i svi projekti koji nastavljamo i kojima se ja bavim u Hrvatskoj su vezani za isto. Primjerice, projekt SIRENA je veliki znanstveno-istraživački projekt kojeg sam vodila u Hrvatskoj. Opremili smo laboratorij za mljekarstvo sa specijalnim zrionama za sir koja rade u drugačijim uvjetima. Cilj nam je proizvesti sir bolje mikrobiološke kakvoće i aroma komponenata u odnosu na klasično zrenje sira. Mi smo sad u provođenju novih projekata i to je zapravo jedan dio i ove Erasmus suradnje sa Argentinom. O čemu se radi? Radi se o iskorištavanju nusproizvoda prehrambene industrije. U svakoj prehrambenoj industriji postoji velika proizvodnja nusproizvoda koji, da tako kažem, ničem ne služe, a ti nusproizvodi sadrže brojne bioaktivne komponente; kad kažem bioaktivne komponente, one mogu biti nutritivne i nenutritivne. I sad gdje je tu u Argentina – ovdje se pije čaj “mate” gdje se iz te biljke se mogu izolirati brojne bioaktivne komponente koje možemo koristiti u našim sirevima koje proizvodimo u Karlovcu. Kroz projekt koji smo dobili prošle godine 2 studenta iz Santa Fea i 2 studenta iz Buenos Airesa imat će priliku doći na Veleučilište u Karlovcu na jedan praktični dio ili na izradu završnog, diplomskog ili doktorskog rada gdje će raditi s tim ekstraktima i na razvoju novih proizvoda. Također, tijekom boravka u Hrvatskoj uvijek im omogućimo i posjetu bar nekoliko prehrambenih industrija.

U Argentini i naročito u Provinciji Santa Fe živi puno potomaka Hrvata. Možete li nam reći postoji li među studentima koji su potomci hrvatskog podrijetla poseban interesa za ovakve projekte?

Godine 2022. imali smo 4 studenta iz Santa Fea koji su također u sklopu Erasmus projekta radili praktični dio svog diplomskog rada na Veleučilištu u Karlovcu, a jedna studentica od njih četvero bila je hrvatskih korijena, Natalia Rukavina. Za Nataliju, to je bio jedan jedno emotivni odlazak u Hrvatsku jer je osim rada na Veleučilištu imala priliku upoznati Gospić iz kojeg potječu njezini krojeni.

Što je potrebno znati o projektima prije nego li se uopće krene u njihovu realizaciju? Može li ovdje naše iseljeništvo može imati veću ulogu?

Prije samog pisanja projekta trebate poznavati ljude s kojima ćete raditi. Jako je bitna suradnja koji ste prije imali i koju nastavljate kroz ovakve projekte. Ne kažem da se nemoguće, primjerice, javiti nekome nasumično u Sjevernoj Americi. Međutim moje iskustvo je da vi kad se javite nekom nepoznatom, u 80% ili 90% slučajeva vam ta osoba ne odgovori. Da biste se upustili u jedan veliki projekt koji traje 2 do 3 godine jako je bitno da znate s kim ćete surađivati i što ćete konkretno s tim ljudima i moći ostvariti. U principu je bitno povjerenje kako bi se ostvarili svi zadani ciljevi. Financijska sredstva koji dobijemo za taj projekt vodi Veleučilište. Profesori i studenti kad dolaze u Hrvatsku su prijavljeni kod nas u Karlovcu, moraju dobiti OIB, otvoriti bankovni račun da bi im se isplatio novac itd. Moramo sve odraditi da bi projekt bio uspješno proveden, tako da su povjerenje i ozbiljnost s jedne i s druge strane važni. Za sad je bilo sve pozitivno. Cijela suradnja s Argentinom je prekrasna i do sad je 11 profesora iz Santa Fea i iz Buenos Airesa posjetilo Veleučilište u Karlovcu kao i četvero spomenutih studenata a u svibnju nam stižu još dvije studentice. Važno je napomenuti da je i četvero hrvatskih studenata svoje diplomske radove izradilo na Institutu za mljekarstvo. 

Dakle, za one koji su zainteresirani za slične projekte ova priča ima važan poučak. Kako se mjeri uspješnost ovakvih projekata?

Ono glavno, smisao svih ovih projekata je zapravo razmjena znanja i iskustava između dvije institucije koji su na projektu. Dakle, konkretno, kad profesori dođu u Hrvatsku ili kad profesori iz Hrvatske dođu u Argentinu u prvom redu imamo prezentaciju naših ustanova a zatim slijedi prezentacija projekata koje provodimo na našim matičnim institucijama, razmjena znanja i iskustva, kako bismo mogli, možda u budućnost aplicirati veći zajednički projekt na globalnoj razini. Moram priznati da do sad to nije bio slučaj, ali moram reći da su Nacionalno litoralno sveučilište (UNL) i Veleučilište u Karlovcu do sad na jednom Erasmus K2 projektu u kojem sudjeluje, 5 zemalja. To su Hrvatska, Argentina, Finska, Rumunjska i Španjolska. S njima smo partneri i taj projekt je proizašao iz ove naše suradnje. Također, uvijek se održe i predavanja za studente, što je posebno interesantno.

Profesorice Blažić, možete li nam za kraj kratko ispričati što vas je potaknulo da se povežete s Argentinom?

 

Odlasci Hrvata diljem svijeta od Sjeverne do Južne Amerike u prvoj polovici 20. stoljeća dogodilo se i u mojoj obitelji, pa su tako moj dva pradjeda otišla trbuhom za kruhom u Argentinu. Zanimljivo je spomenuti da se jedan moj pradjed odselio 1924. u Argentinu, što znači da moja priča s ovom divnom zemljom traje točno 100 godina. Nakon Buenos Airesa život ih je odveo u Patagoniju, konkretno, u grad Comodoro Rivadaviu. Slična sudbina zadesila je i moje praujake koji su 50-ih godina po završetku zanatskih škola također krenuli u svijet, pa je tako jedan ujak nastavio argentinsku priču, gdje je proveo svoj cijeli životni i radni vijek. Zanimljivo je napomenuti i istaknuti težinu tadašnjeg života, pa je tako moj pradjed nakon 27 godina došao u Hrvatsku po svoju suprugu, moju prabaku i odveo je sa sobom u Argentinu. Lijepo je imati obitelj i na drugom kraju svijeta, gdje su moji preci stvorili krasnu Hrvatsku obitelj s kojima sam prvi kontakt ostvarila u 27. godini. Oduvijek sam ih željela upoznati i vidjeti kakav život ondje žive. Imala sam tu sreću da spojim taj privatni i službeni dio te da tako nastavim tu lijepu stogodišnju priču s Argentinom.

Iza složene strukture institucionalne suradnje, u srži projekta je emocija; interes za upoznavanje predaka koji su otišli u svijet i želja da se veza s njima nikada ne izgubi.