Glas Hrvatske

12:55 / 27.10.2021.

Autor:

Vina u studentskom kampusu

Vina u kampusu

Vina u kampusu

Foto: Vjekoslav Madunić / osobna arhiva

U petak i subotu 22. i 23. listopada održala se još jedna vinska smotra. Ovaj puta u Splitu pod nazivom Dalmatinske vinske ikone - godišnje kušanje najboljih vina Dalmacije. Smotru je posjetio i vina isprobao Vjekoslav Madunić.

Prostor splitskoga studentskoga prostora u Kampusu pokazao se odličnim mjestom za prezentaciju godišnjih dostignuća vinara i vinarija Dalmacije. I otoci i poluotoci, obala i Dalmatinska zagora našli su tamo svoje mjesto. Prostor je apsolutno odgovarajući za takvu manifestaciju, ali sigurno treba poraditi na reklami i najavama toga zanimljivog festivala vina. 


Radi se o tome da se na jednodnevnom kušanju nađu ponajbolji vinari i vinarije iz toga dijela Lijepe naše. Određeno je da se donesu samo dvije najbolje etikete s obzirom na to da je izložba samo jedan dan i da se koncentrira samo na najbolja vina. Uobičajeno su to jedno crno i jedno bijelo, premda je bilo manjih odstupanja. 


Dvodnevna priredba je započela radionicama koje su na najbolji način pokazale bogatstvo asortimana dalmatinskih vinara i potencijalnu budućnost vinarstva. Bio sam na radionici "Male sorte s velikim potencijalom-autohtone sorte s autentičnim pečatom Dalmacije". Radionicu je vrlo uspješno vodio Kruno Filipović koji nas je upoznao s deset takvih vrsta u našim dalmatinskim predjelima. Kušali smo Bogdanušu, Belecu, Bugavu, Vlašku (koju ja nazivam Vlahinja), Maraštinu, Lasin, Babicu, Ninčušu i Trnjak. Sve te sorte su bile zanimljive na svoj način, a posebno dvije iz asortimana kaštelanskoga vinara Ivana Kovača Matele koji se bori da stare sorte sa početka dvadesetoga stoljeća produže život i u 21.stoljeću. 


Ninčuša je svojedobno bila najraširenija i najveća sorta crnog vina u splitskom okružju. Veliki pomor loze izazvan peronosporom krajem 19. stoljeća u Europi doveo je francuske trgovce u naše krajeve. Tada su iz Dalmacije odlazili natovareni brodovi sa crnim grožđem na novo tržište u Francusku a oni su ga prikazivali kao svoje. Trajalo je to godinama sve do oporavka francuskih vinograda. Priča mi Matela da se na svoj način bori za opstanak tih starih vrsta. Iako godišnje proizvede oko 50000 boca babice, maraštine, pošipa i plavca malog u više različitih vinifikacija, posebnu pozornost obraća na svoje dvije stare vrste vlašku i ninčušu. U ovom mđtrenutku još ima oko 1300 boca vlahuše i samo tristotinjak boca ninčuše. Simpatični Matela brine o lozama koje nestaju a takvih po dalmatinskim otocima, priobalju i Zagori ima bar još stotinjak vrsta. Obnavljajuće akcije sadnje starih loza očekuju se u svim dijelovima Dalmacije. Zajednički zaključak na radionici je bio da su te vrste vrijedne zbog onoga što daju a ne zato što su rariteti. 


Te radionice, pod nazivom "Druženje&kušanje", prvoga dana otkrile su nam i da je veliki potencijal dalmatinskih rosea, pa je jedna imala naziv "Dalmacija je hrvatska Provansa" koju je vodio mladi Branimir Vukšić sommellier u u vodećem hrvatskom restoranu šibenskom Pelegrinu. Zatim je Monika Prović jedna od najboljih hrvtskih kreatorica vina, voditeljica vinarije Prović govorila o odležanim bijelim vinima Dalmacije kolekcionarskih vrijednosti. O malim sortama s velikim potencijalom sam pisao u tekstu nešto prije a vodio ju je suvereno Kruno Filipović. I na kraju šećer raznolika, uzbudljiva radionica koja nas je sve angažirala da u četiri navrata na slijepo pokušamo odrediti redoslijed tri vina. Plavac, babić i tribidrag/ crljenak- tri lokomotive crnih dalmatinskih sorti pod dirigentskom palicom Saše Špiranca. Ovaj odlični poznavatelj svih hrvatskih vina uspio je slaganjem ove tri sorte sa nijansnim razlikama, najčešće zbuniti najveći dio publike pogotovo u prepoznavanju babić vs. crljenak. Svaka čast Saša! 


Kod nas je prije 6-7 godina krenulo veliko zanimanje za rose. Danas ga ima u svim dijelovima Hrvatske, a najkvalitetniji su upravo dalmatinski rosei poput onih iz vinarija Hvar Hills, vinarije Bire, Korta Katarine, Saints Hills, Nerica PZ, vinarije Ante Sladića, Opola Rak ili Miloša Stagnum koje smo imali priliku testirati na toj radionici. Zaista, dalmatinski rose ima ružičastu budućnost.


Drugoga dana festival je bio otvoren za posjetitelje. Iako, objektivno, nije vrvilo od ljubitelja vina kojih sigurno ima više u Splitu, atmosfera i raspoloženje nisu bili na niskom nivou. Čini mi se nakon dva posjeta tom festivalu da bi trebao biti puno više reklamiran lokalno. Jer Split je veliki grad s mnoštvom događanja i treba se probiti kroz tu informativnu barijeru. Osobno, probao sam dvadesetak vina iz toliko vinarija, a bilo ih je ukupno četrdesetak i mogu mirne duše reći da se odlična vina rade i na otoku kod Šarića (merlot i rukatac), kod Andre Tomića na Hvaru (pošip i plavac mali) , u Zagori kod Krole, u Pirovcu u vinariji Livajić , u Nadinu kod Tomislava Glavića i Šime Škaulja kao i u Kraljevskim vinogradima pokraj Dikla. Ova smotra ima smisla, premda bih s dva odabrana vina digao brojku na četiri jer od više (sorti) glava ne boli. Prostor Kampusa je dobar, premda malo izvan važnih gradskih tokova, sa svojom arhitekturom i okolišem u budućnosti (uz puno bolju promičbu) može biti idealno mjesto. Najvažniju ulogu u organizaciji takve manifestacije imali su Ministarstvo poljoprivrede i Splitsko-dalmatinska županija, a u tehničkoj podršci i vrlo vrijednim radionicama glavnu ulogu je odigrao Vinart na čelu sa Sašom Špirancem.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!