Glas Hrvatske

13:30 / 29.12.2021.

Autor:

Sljedbenici preporodnih ideja

Hrvatsko proljeće i bački Hrvati

Hrvatsko proljeće i bački Hrvati

Foto: Hrvatska riječ / snimka zaslona

Ove godine navršilo se 50 godina od događaja koji su zadesili društvenu scenu Hrvatske nakon 21. sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održane 1. i 2. prosinca 1971. godine u Karađorđevu. Taj datum ostao je duboko urezan u kolektivnom pamćenju Hrvata kao jedna od najtragičnijih točaka u dugoj povijesti stradanja nacije. Označio je, naime, kraj kulturnih gibanja u SR Hrvatskoj poznatih pod imenom Hrvatsko proljeće.

Malo je poznato, i gotovo neregistrirano u hrvatskom medijskom prostoru, da je sjednica u Karađorđevu u mnogo čemu znakovita i za Hrvate Vojvodine, prije svega za one u Subotici. Njezine su odluke imale dalekosežne i negativne posljedice ne samo po nekolicinu pojedinaca hrvatske nacionalnosti, koji su bili uključeni u kulturne tokove u Hrvatskoj, nego i po cijeli kolektiv. One su, kako to obično biva kada dobre namjere služe kao motiv odlučivanja, dodatno usložnile ionako nezavidan politički i kulturni položaj Hrvata u Vojvodini i popločale put daljnjim njihovim stradanjima, koja su kulminirala 1990-ih. Međutim, da bi pune razmjere tragedije 1970-ih bile jasne, potrebno je rasvijetliti širi kontekst, koji uključuje preporodne napore sljedbenika Ivana Antunovića i Paje Kujundžića prve polovice 20. stoljeća: Ljudevita Budanovića (1873. – 1958.) i Blaška Rajića (1878. – 1951.).


Selektivni pristup


Budanović i Rajić već dulje vrijeme figuriraju kao dva pojma iz opće kulture o Subotici i Bunjevcima, čije značenje, takoreći, još nije do kraja određeno. Koliko je predstava o njima maglovita i isfragmentirana, najbolje se vidi iz različitih praksi kulture sjećanja. Predstavnici Bunjevaca nehrvata ih prisvajaju, ali ne u cjelini, nego u segmentima, koji odgovaraju konceptu izgradnje bunjevačke nacije. Drugim riječima, zanima ih samo njihovo predratno djelovanje (do 1918.), iznimno Rajićeva uloga u izgradnji druge Jugoslavije 1944., ali ne i u donošenju dekreta 14. svibnja 1945. Preko centralnog dijela njihove biografije, odnosno njihovog međuratnog društvenog angažmana (1918. – 1941.) oni praktički prelaze, kao po diktatu, šutke. Naravno da ovakav selektivni pristup povijesti ne može služiti kao osnov za iole konstruktivnu raspravu nego isključivo kao izvor konstantnog nesporazuma i svađe s onim Hrvatima, koji nemaju problema s istinom kao takvom – pravom i cjelovitom.


Uzrok parcijalnog sagledavanja života i djela Budanovića i Rajića nije samo nedostupnost i neproučenost suvremenih izvora nego i loša tendencija da se svaki diskurs o prošlosti Bunjevaca usmjeri u pravcu beskrajne rasprave o nacionalnom identitetu Bunjevaca. Međutim, Budanović i Rajić ni za čiju volju ne mogu ostati nijemi objekti, koji se prešutno slažu s manipulacijama, jer ih izvori otkrivaju u mnogo većoj ulozi i značenju od onih koje im dodjeljuju neki njihovi skromni poštovatelji. Obojica suvremenici i poklonici istih vrijednosti nisu se mirili sa zatečenim stanjem nego su se trudili, koliko god je moguće bilo, preoblikovati stvarnost. Njihovi napori se doista mogu nazivati herkulovskim, jer su njihovi rezultati neusporedivo veći u odnosu na ranije generacije. Ako su Antunović i Kujundžić zagrijali bunjevačku inteligenciju u Subotici za borbu za osnovna nacionalna prava, onda su Budanović i Rajić jednaki žar prenijeli na široke mase bačkih Hrvata. Do toga nije došlo ni odjednom, niti jednostavno, nego kao rezultat dugih praksi.


Molitvenik kao početak

Kada se govori o profilima i idejama u bačkih Hrvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, onda se kao legitimno nameće pitanje je li Budanović (na fotografiji) tipičan produkt svog vremena ili čovjek ispred svog vremena? On je doista dijelio mnoge sličnosti sa svojim sunarodnjacima, mlađim i starijim suvremenicima, napose zlu kob, koja je u vidu negativne selekcije pratila njegov rod u svim društvenim domenama, ali je po nekim parametrima ipak odstupao od prosjeka. Gotovo svugdje gdje ga je služba odvela on je donio novi polet. Župe je ostavljao u mnogo boljim prilikama u odnosu na one u kojima ih je zatekao. Zbog svoje očitovane privrženosti prema svom rodu i većih rezultata on je nailazio na razmjerno veće prepreke u napredovanju kroz svećeničku službu nego neki njegovi suvremenici, uključujući i samog Rajića.


Potekao je iz ugledne bunjevačke obitelji iz Bajmaka. Njegov djed Đeno Dulić bio je prvi predsjednik Pučke kasine. Nakon završene subotičke i katoličke gimnazije, studirao je bogosloviju u Kalači. Zadivljen njegovim uspjesima i ponašanjem, njegov profesor Károly Zgama je rekao jednom prilikom: »Ovako odličnom učeniku moram otići na mladu misu«. Mladu misu je održao 27. lipnja 1897. u rodnom mjestu Bajmaku. Kod sv. mise pomagao ga je župnik Bariša Matković, jedan od suradnika Ivana Antunovića, a prigodno slovo je održao čuveni bunjevački rodoljub katehet Pajo Kujundžić. Bio je ozbiljan kandidat za bogosloviju u Rimu, ali mu je to pravo uskraćeno zbog podrijetla. Službovao je kao kapelan u Santovu, Kaćmaru, Subotici (sv. Juraj), Novom Sadu (8 godina), u Somboru i Baji. Sastavio je 1900. molitvenik pod imenom Slava Božja, kojim se, s jedne strane, proslavio u svom rodu, a s druge strane zamjerio šovinističkim krugovima.


Kulturna društva


Dok je kapelanovao u Novom Sadu, Budanović je došao u tješnji dodir s hrvatskom kulturom, koja je cvjetala s druge strane Dunava u Petrovaradinu. Zajedno sa svojim župnikom Pálom Ámonom osnovao je Pučku knjižnicu za bunjevačke Hrvate u Novom Sadu, koju su podupirali i Majurci. Dana 13. siječnja 1907. priredio je Veliko bunjevačko kolo u Novom Sadu, koje su posjetili i Majurci. Poslije izvjesnog vremena premješten je u Baju.


Kao kapelan osnovao je ljeta 1910. u Baji Bunjevačku čitaonicu, čija pravila su nakon duge borbe potvrđena ljeta 1911. Ovo društvo steklo je 180 članova i odlučilo podignuti lijepu zgradu. Dana 5. veljače 1911. priredilo je prvo Veliko prelo za Bunjevce iz cijele okolice Baje. Približnu nadoknadu za svoj trud dobio je 1912. kada je imenovan prvo za administratora (upravitelja), a zatim za župnika u Beregu. Na vijest o njegovom izboru u Beregu nastala je velika radost i veselje. U ovom mjestu je također razvio živu kulturno-prosvjetnu djelatnost i ostao za sva vremena upamćen. Podupirao je rad tamošnjeg čitalačkog društva.


Župnik sv. Terezije Avilske

Nakon rata, oko Budanovića su se otimali i Budimpešta i Beograd. Oba centra moći vidjeli su u njemu sredstvo za postizanje svojih ciljeva. Dana 2. ožujka 1919. svečano je ustoličen za bajskog župnika. Kalački nadbiskup ga je imenovao i za svog povjerenika za Suboticu. Na izvanrednoj skupštini proširenog senata grada Subotice 13. siječnja 1920. proglašen je za župnika sv. Terezije. Položio je zakletvu kod kalačkog nadbiskupa u Budimpešti siječnja 1920. Protiv izbora ustali su jedino ravnatelj Hrvatske banke u Subotici Vojislav Stanković i eksponent Demokratske stranke Gavro Đelmić. Međutim, Ministarstvo vjera Kraljevine SHS je odbilo njihovu žalbu.


(Vladimir Nimčević/Hrvatska riječ)

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!