Knjiga spomenica "Tejar – Buenos Aires: Hrvatsko vjersko središte 'Sv. Nikola Tavelić'"

Knjiga spomenica "Tejar – Buenos Aires: Hrvatsko vjersko središte ‘Sv. Nikola Tavelić’" dr. sc. fra Josipa Sopte objavljena povodom 50. obljetnice tog vjerskog središta (1976. – 2026.) predstavljena je u franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku.

Uz autora o djelu su govorili fra Ivan Gavran koji je osam godina proveo kao misionar u Tejaru i dr. sc. Slavica Stojan.

Dr. Stojan kazala je da je Argentina sredinom 19. stoljeća bila jedva nenaseljena zemlja, pa su njezini prvi državnici dopuštali naseljavanje svima koji su u njoj željeli živjeti. 

Najveća doseljavanja s hrvatskog prostora bilo je u posljednja dva desetljeća 19. stoljeća i prvog desetljeća 20. stoljeća, dok je drugi period bio nakon Drugog svjetskog rata. Govoreći o prvom periodu doseljavanja, profesorica Stojan je kazala kako su prvo došli Dalmatinci i dosta Hvarana, stanovništva Boke Kotorske, Dubrovčana te ljudi iz drugih krajeva, ukupno njih oko 100 tisuća. Nakon Drugog svjetskog rata doselilo je 20ak tisuća.

Predavačica je opisala i prirodne uvjete na koje su se hrvatski doseljenici morali privikavati kao i poslove koji su morali raditi. Naseljavali su se u svim dijelovima grada, pa tako da u većini četvrti danas postoje hrvatske zajednice i crkvice. Dr. Stojan kazala je i kako te generacije nisu imale izgrađen hrvatski identitet, nego su dolazili kao austrogarini. O dušobrižništvu doseljenika posebno su se brinuli franjevci.

Prvi franjevac fra Leonard Rusković stigao je tamo 1929. godine.  

- Pravi organizirani misionarski rad mogao je početi tek pošto je počelo djelovati Hrvatsko vjersko središte ‘Sv. Nikola Tavelić’u Tejaru, istaknula je dr. Stojan govoreći nadalje o počecima rada centra 1976. godine. 

Prvi svećenici bili su fra Lino Pedišić i fra Marijan Baldo Zlovečera. 

U spomen obljetnice i na sve što je on potaknuo, nastala je ova bogato ilustrirana spomenica u kojoj se, među ostalim, nalaze i portreti 22 franjevca koji su Argentini boravili kao misionari. 

Fra Ivan Gavran na ovo predstavljanje je stigao s Hvara gdje se sada nalazi u službi te je o Tejaru, kako kolokvijalno nazivaju ovo vjersko središte, govorio iz vlastitog iskustva.

On je proveo osam godina kao misionar u Buenos Airesu, od 1995. do 2003. godine, u vrijeme kada je grad imao 18 milijuna stanovnika. Tada je nadbiskup bio Jorge Mario Bergoglio, kasnije papa Franjo, s kojim se predstavljač spomenice više puta susreo u protokolarnim susretima.

Opisao je jedan takav susret kada je s tadašnjim provincijalom fra Bernardinom Škuncom posjetio nadbiskupa te naglasio kako ih je nadbiskup Bergoglio nakon susreta osobno otpratio do automobila, što uobičajeno čine tajnici. Dojam s toga susreta obilježenog nadbiskupovom jednostavnošću, provincijal Škunca je sažeo u riječi: „Ovo mora biti Božji, sveti čovjek.“ Taj događaj su kasnije često prepričavali.

Franjevci u Argentini djeluju gotovo stotinu godina

Franjevačko vjersko središte Tejar nalazi se na vrlo dobrom položaju u velikom gradu, u širokoj i vrlo prometnoj ulici i na najboljoj poziciji od svih mjesta na kojima se nalaze slična sjedišta stranih zemalja. Hrvatska zajednica spada među veće useljeničke zajednice u Argentini, po veličini je peta ili šesta. Za izgradnju središta na ovom mjestu zaslužan je fra Lino Pedišić, koji je bio i tajnik Argentinske biskupske konferencije za iseljenike. 

Franjevac Gavran je pojasnio i značenje imena Tejar (čita se: Tehar) koje je povezano s tim što su na tom mjestu nekad bile tvornice opeke, pa se taj naziv zadržao.

Franjevci zadarske provincije djeluju u Argentini gotovo stotinu godina (od 1929.), a središte je otvoreno dosta kasnije. Prije toga su se seljakali po samostanima i župama, ali hrvatska zajednica nije imala svoje središte gdje bi se okupljala, sve dok nisu došla dvojica entuzijasta, fra Lino i fra Marijan, koji su prionuli izgradnji vjerskog središta.

Centrom se nastojalo odgovoriti i na potrebe hrvatskih iseljenika

Predstavljač je opisao put nastanka središta Tejar koje je otvoreno 1976. godine dodavši kako se njime nastojalo odgovoriti na potrebe hrvatskih iseljenika tako da je centar osmišljen kao višenamjenski.

Rekao je također da je u etapi doseljavanja nakon Drugog svjetskog rata u Argentinu stiglo oko dvadeset tisuća hrvatskih ljudi koji su dali veliki doprinos nastanku središta. Bila je velika radost kada je ono izgrađeno.

Središte Tejar je dao veliki doprinos na vjerskom, kao i na kulturnom području te je okupljao hrvatske vjernike i postajao njihova druga obiteljska kuća. Kako su potrebe zajednice rasle, nastavilo se zauzeto djelovati. Kupljena je mala kuća u blizini u kojoj se održavala hrvatska dopunska nastava. Djeci je bio potreban i prostor za igru, osobito za nogomet te je kupljen još jedan teren nedaleko od ovog, u kojem se razvio centar za mlade, u čemu je i franjevac Gavran sudjelovao.

Autor spomenice Sopta je istaknuo kako je ovu knjigu napisao po želji subraće franjevaca kako bi obilježili 50. godina Tejara, podsjetivši da je već ranije bio napisao neke tekstove o franjevačkom djelovanju u Argentini. Dodao je i kako je kao provincijal tri puta boravio u posjetima Tejaru.

U Tejaru sad samo fra Josip Peranić

Opisujući Argentinu kao čudesnu zemlju punu čežnje, danas otužnu zbog ekonomskog stanja, rekao je da su prije Drugog svjetskog rata među hrvatskom pastvom djelovala petorica franjevaca, a od rata do danas, njih osamnaest. Sada u Tejaru boravi samo jedan, fra Josip Peranić.

Govoreći o novoj skupini emigranata nakon Drugog svjetskog rata, autor knjige je pojasnio put njihova dolaska u Argentinu i osobe koje su im u tome pomagale. Odbacio je neke teze koje se spominju u širem povijesnom kontekstu tih događanja te ustvrdio da su humani razlozi motivirali Evitu Peron da se zauzme za dopuštanje ulaska hrvatske emigracije u Argentinu.

Dr. Sopta je zahvalio predstavljačima spomenice kao i mladima koji su pjesmom obogatili večer. Zaključio je pogledom u budućnost franjevačke prisutnosti u Argentini, za koju je kazao da se nad njom nadvijaju tami oblaci te izrazio želju da ova spomen knjiga ne bude završna riječ o njihovoj nazočnosti među hrvatskim iseljenicima i njihovom potomcima u toj zemlji.