Grubišić o emigraciji: Radio sam u tvornici najlona, a onda odlučio doktorirati

Od izbjegličkog logora i rada u švicarskoj tvornici najlona do statusa profesora emeritusa na kanadskom Sveučilištu Waterloo – životni put Vinka Grubišića obilježili su upornost, obrazovanje i predanost hrvatskom jeziku. Ugledni hrvatski pjesnik, jezikoslovac i autor knjige "Migrantska pisma" u HRT-ovoj emisiji "Globalna Hrvatska" govorio je o nepoznatim detaljima iz života hrvatskih intelektualaca u emigraciji, pokušaju osnivanja hrvatske jezične akademije u Rimu te borbi za uvođenje hrvatskog jezika u kanadske škole i na sveučilište. 

Osvrnuo se i na današnji pad interesa za studiranje jezika, otkrivši kako je upravo iskustvo monotonog tvorničkog posla bilo presudno za njegovu odluku da nastavi obrazovanje i stekne doktorat.

"Migrantska pisma" otkrivaju nepoznatu stranu hrvatske emigracije

Grubišićeva knjiga "Migrantska pisma" donosi korespondenciju hrvatskih književnika, jezikoslovaca i intelektualaca koji su djelovali u različitim zemljama, često udaljeni tisućama kilometara jedni od drugih.

Među njima su ekonomist Juraj Petričević, koji se zanimao i za hrvatski jezik, Ante Kadić, Bogdan Radica, Branko Franulić i Josip Matešić. Franulić je dio života proveo u Francuskoj i Engleskoj, a Matešić u Njemačkoj.

Grubišić je objasnio kako je pisma odlučio objaviti zajedno s kratkim prikazima njihovih autora, njihovih djela i životnih putova kako bi hrvatska javnost bolje upoznala njihov rad. Premda su živjeli daleko jedni od drugih, hrvatski intelektualci u emigraciji održavali su redovite kontakte, razmjenjivali knjige i publikacije te međusobno dijelili iskustva.

- Mi nismo nikada imali predstavljanje jedne knjige, ali smo izmjenjivali knjige, međusobno izmjenjivali publikacije, jer smo živjeli na tisuće kilometara jedni od drugih. Međutim, uvijek smo bili u kontaktima. Kako sam bio mlad i zelen u to vrijeme, od njih sam primao i savjete, prisjetio se Grubišić.

Upravo su mu ta pisma, kako je objasnio, bila poticaj da hrvatskoj javnosti približi djelovanje ljudi koji su izvan domovine nastavili njegovati hrvatsku književnost, kulturu i jezik.

Nepoznat pokušaj osnivanja hrvatske jezične akademije u Rimu

Jedan od posebno zanimljivih detalja koje donosi knjiga odnosi se na pokušaj osnivanja jezične akademije u Rimu.

- Vrlo je nepoznata činjenica da su fra Lucijan Kordić i fra Dionizije Lasić u Rimu pokušavali osnovati jednu jezičnu akademiju, otkrio je Grubišić.

Istaknuo je kako pisma sadrže niz sličnih, široj javnosti manje poznatih podataka o djelovanju hrvatskih intelektualaca izvan domovine.

Kako je hrvatski jezik izborio mjesto u kanadskim školama?

Hrvatski jezik već je 1976. godine uveden u srednjoškolski program u kanadskoj pokrajini Ontario, a 1988. na Sveučilištu Waterloo utemeljena je prva i jedina samostalna katedra za hrvatski jezik i kulturu na sjevernoameričkom kontinentu.

Grubišić je u Kanadu stigao krajem 1975. godine i ubrzo se uključio u skupinu profesora hrvatskog podrijetla koji su radili na uvođenju hrvatskog jezika u srednje škole.

Njihov glavni argument bio je da hrvatski iseljenici, kao kanadski porezni obveznici, imaju jednako pravo na obrazovanje svoje djece na materinskom jeziku kao i pripadnici drugih zajednica.

- Ljudi koji plaćaju porez u Kanadi imaju pravo da njihova djeca uče hrvatski, kao što porezni doprinosnici portugalskog porijekla mogu imati portugalski jezik, Španjolci španjolski, Ukrajinci ukrajinski, Nijemci njemački i tako dalje, objasnio je.

Prvi rezultati stigli su vrlo brzo. Već tijekom ljetne škole 1976. organizirana su dva razreda hrvatskog jezika, a nastava se potom nastavila tijekom školskih godina u više škola u Torontu i Ontariju.

Od srednjoškolskih učionica do Sveučilišta Waterloo

Nakon uvođenja hrvatskog jezika u srednje škole, sljedeći je cilj bio osigurati njegovo mjesto na sveučilištu. Grubišić je podsjetio kako je 1988. godine skupina hrvatskih poslovnih ljudi, predvođena Antonom Kikašem i Gojkom Šuškom, radila na osnivanju katedre za hrvatski jezik na jednom od kanadskih sveučilišta.

Izbor je pao na Sveučilište Waterloo, koje je tada bilo poznato po inovativnosti, osobito u području računalnih znanosti.

- Mi smo počeli 1988. predavanjem hrvatskog jezika. Najprije je bio jedan tečaj, početnički, prva godina. I onda je trebalo te iste godine pripremiti programe za iduće godine, prisjetio se.

Program se postupno širio na više razina učenja hrvatskog jezika te kolegije iz hrvatske kulture. Studenti su tako mogli pohađati približno deset kolegija povezanih s hrvatskim jezikom i kulturom.

Važan cilj bio je i obrazovanje budućih nastavnika koji bi hrvatski jezik mogli predavati u kanadskim srednjim školama, za što su morali imati odgovarajuće kanadske nastavničke kvalifikacije.

"Danas je posvuda kriza u studiranju jezika"

Govoreći o današnjem interesu za hrvatski jezik u inozemstvu, Grubišić je upozorio na znatno drukčije okolnosti u odnosu na razdoblje osnivanja hrvatskih sveučilišnih programa. Prisjetio se i svojeg rada na australskom Sveučilištu Macquarie, gdje je surađivao s profesorom Lukom Budakom i pokojnim Gracijanom Biršićem.

Prema njegovim riječima, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u Australiji i Kanadi vladao je velik entuzijazam za učenje hrvatskog, ali i drugih jezika. Danas je situacija drukčija.

- I danas je posvuda kriza u studiranju jezika. Jednostavno, interes se smanjio. Nema onoga entuzijazma više kao što je nekad bio, kazao je.

Kao ilustraciju naveo je razgovor s profesorom francuskog jezika koji mu je, uz moguće pretjerivanje, rekao da na njihovu odsjeku ima više profesora nego studenata.

Grubišić smatra da je tehnološki napredak jedan od mogućih razloga smanjenog interesa za formalno studiranje jezika. Studenti danas imaju mogućnost samostalnog učenja, slušanja dijaloga i provjeravanja vlastitog napretka uz pomoć tehnologije.

Ipak, naglasio je da razlozi pada interesa još nisu dovoljno istraženi.

"Najbolje je studirati jezik na sveučilištu, u razredu"

Unatoč brojnim tehnološkim mogućnostima, Grubišić smatra da neposredan kontakt s profesorima i drugim studentima ostaje nezamjenjiv.

- Ja vjerujem da je najbolje studirati jezik na sveučilištu, na kampusu. Najbolje je u razredu slušati druge studente, slušati profesora kako izgovara i sudjelovati u vježbama. To je daleko najbolje, istaknuo je.

Problem vidi i u promjeni interesa mlađih generacija, koje danas imaju brojne druge obveze i mogućnosti.

Kao primjer naveo je vlastitu unučad koja, kada dođe u Hrvatsku i susretne se s vršnjacima, s njima uglavnom razgovara na engleskom jeziku.

- To vam je taj problem, što nema više toliko tog interesa kao što je nekad bilo. Ne samo za hrvatski, nego općenito. Meni kažu za njemački ista stvar, za francuski ista stvar, objasnio je.

Dodao je kako je sustavno studiranje jezika izgubilo dio važnosti koju je imalo prije trideset ili četrdeset godina.

Od izbjegličkog logora do doktorata: Kamo ste mogli ići bez novca?

U završnom dijelu razgovora Grubišić se prisjetio vlastitih emigrantskih početaka. Nakon što je u izbjegličkom logoru dobio politički azil, otvorila mu se mogućnost odlaska u različite europske zemlje. Međutim, sloboda izbora nije značila i financijsku sigurnost.

- Naravno, kamo ste mogli ići bez novca, bez sredstava, prisjetio se.

Zahvaljujući pomoći fra Lucijana Kordića dobio je stipendiju koja mu je omogućila odlazak na studij u švicarski Fribourg.

Stipendija je bila privremena i služila je kao pomoć studentima dok ne pronađu posao, nakon čega bi sredstva bila dostupna drugima kojima je takva potpora bila potrebna.

Nakon završetka prvog semestra Grubišić je morao pronaći način da financira nastavak školovanja.

Posao u tvornici najlona promijenio mu je život

Tijekom boravka u Švicarskoj Grubišić je radio u tvornici najlona, gdje je slagao kutije. Iako posao nije bio fizički osobito zahtjevan, njegova monotonija ostavila je snažan dojam na njega.

- To je bio užasan posao. Nije težak, ali vas izludi, opisao je.

Upravo je tada donio odluku koja će odrediti njegov daljnji životni put.

- Umjesto da ovo radim čitavi život, moram završiti studij. I moram ići do doktorata, prisjetio se svojih tadašnjih razmišljanja.

Nakon toga pronašao je posao u jednom švicarskom koledžu, gdje je radio pola radnog vremena i istodobno nastavio studirati sve do stjecanja doktorata.

- Tako da sam pola radnog vremena radio i studirao. I to se moglo uskladiti, nije to bilo baš nemoguće, poručio je.

Na pitanje je li ga upravo iskustvo neugodnog posla motiviralo da se posveti akademskoj karijeri, Grubišić je odgovorio potvrdno.

- To je najbolja motivacija, ja mislim. Nešto kad radite, i stvarno, posao nije težak. Ali se čovjek pita: postoji li nešto drugo? Postoji li nešto zanimljivije? Postoji li nešto za što sam pozvaniji? To je to, zaključio je Vinko Grubišić u HRT-ovoj emisiji "Globalna Hrvatska".