Bogdanovci: Štafeta smrti, herojska obrana i 130 ugašenih života

Na današnji dan, 10. studenoga 1991. godine, nakon 40 dana potpunog okruženja i nadljudske borbe, pali su Bogdanovci, selo koje je dijelilo sudbinu opkoljenog Vukovara. Oko 200 hrvatskih branitelja i mještana odolijevalo je višestruko nadmoćnijem neprijatelju, sve dok nisu ostali bez streljiva.

 U očajničkom proboju prema slobodi pripadnici HOS-a vlastitim su životima otvarali put kroz minska polja, u onome što je ostalo zapamćeno kao "štafeta smrti". Nakon pada sela ubijeno je 130 branitelja i civila, među njima žena, djece i nemoćnih staraca. Bogdanovci su razoreni, ali njihovi stanovnici nikada nisu odustali od povratka.

Kukuruzni put – posljednja veza opkoljenog Vukovara

Tijekom opsade Vukovara jedina veza s vanjskim svijetom bio je takozvani "kukuruzni put", poljski put skriven visokim kukuruzom koji je prolazio preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra.

Tim se putem održavala veza s opkoljenim gradom, sve dok potkraj listopada, padom Marinaca, nije prekinuta.

Bogdanovci su tada ostali potpuno okruženi. Na prostoru dugom svega šest kilometara i širokom oko 150 metara odvijala se borba za svaki dan opstanka.

Punih 40 dana branitelji su odolijevali svakodnevnim pješačkim i tenkovskim napadima daleko brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja.

Posljednji proboj: Šest kilometara između života i smrti

Bogdanovce je branilo oko 200 pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i samih mještana.

Kada je ponestalo streljiva, donesena je teška odluka o povlačenju. Dana 10. studenoga branitelji su zajedno s ranjenicima i civilima krenuli u proboj u nekoliko skupina. Među njima bila je i trudnica.

Iako ih je od Nuštra, koji je također bio izložen žestokom granatiranju, dijelilo samo šest kilometara, nekima je put prema slobodi trajao danima i noćima.

Probijali su se kroz minska polja i područja pod neprijateljskom okupacijom, ne znajući hoće li dočekati sljedeći korak.

Štafeta smrti – kada su vlastitim životima spašavali druge

Jedan od najpotresnijih trenutaka proboja bila je takozvana "štafeta smrti", koju su formirali pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga.

Hodali su na čelu kolone kroz minska polja, svjesni da svaki korak može biti posljednji.

Kada bi prvi branitelj nagazio na minu, na njegovo bi mjesto dobrovoljno stao drugi, nastavljajući otvarati put ostalima.

Bio je to čin iznimne hrabrosti i žrtve, u kojem su branitelji vlastite živote izlagali smrtnoj opasnosti kako bi spasili ranjenike, civile i suborce.

Koliko je pripadnika HOS-a poginulo u toj smrtonosnoj štafeti, do danas nije točno utvrđeno.

Pad Bogdanovaca: 130 ubijenih i potpuno razoreno selo

Dok su se branitelji i civili pokušavali probiti prema slobodi, u Bogdanovce su ušle snage agresorske JNA i četničkih paravojnih postrojbi s više od 1500 teško naoružanih pripadnika.

Uslijedila su ubojstva i masakri. Život je izgubilo 130 branitelja i civila, među kojima su bile žene, djeca te stariji i nepokretni stanovnici koji su ostali u selu.

Uništeni su obiteljski domovi, kulturni i sakralni objekti. Nekada mirno slavonsko selo pretvoreno je u ruševine.

Bogdanovci su doživjeli sudbinu Vukovara, ostavši trajnim simbolom stradanja, hrabrosti i otpora u Domovinskom ratu.

Sedam godina čekanja na povratak kući

Unatoč svim stradanjima, prognani Bogdanovčani nisu izgubili nadu u povratak. Već od prvih dana progonstva počeli su se pripremati za trenutak kada će ponovno zakoračiti u svoje selo.

Većina ih je bila smještena u prognaničkom naselju Rokovci, svega tri kilometra zračne linije od svojih domova.

Tako blizu, a ipak nedostižno.

Punih sedam godina čekali su povratak kućama, noseći sa sobom uspomene na izgubljene najmilije i život koji im je rat oduzeo.

Bogdanovci su bili razoreni, ali želja njihovih stanovnika za povratkom nikada nije nestala. Sjećanje na poginule branitelje i civile te njihovu žrtvu ostaje trajni dio hrvatske povijesti.