Blagdanski stol u Karaševu. (Foto: Slobodanka Ljubica Bajka) Blagdanski stol u Karaševu. (Foto: Slobodanka Ljubica Bajka)

U svakodnevnoj žurbi pomalo zaboravljamo tko smo. Našim se glavama roji previše misli i pitanja, a mi stalno kujemo neke nove planove. Živimo u svijetu naprednih tehnologija, okruženi smo najrazličitjiim uređajima, raznim ljudima, ali smo cijelo vrijeme u strahu. Cilj je nam postao da zadovoljimo materijalne zahtjeve drugih, a pritom zaboravljamo sebe. Dopuštamo da našim životima upravlja novac i materijalno. Možemo li odustati od toga i vratiti se sebi? Vratiti se ljubavi prema drugima i istinskom, kršćanskom duhu Božića.

Jeste li se ikad upitali zbog čega je Božić baš na kraju godine, a ne na početku ili u neko drugo doba? Je li to zbog toga što se najljepše stvari događaju na kraju? Nije li Božić možda poruka za sve nas da trebamo zastati i udahnuti mir? Poruka da shvatimo da sve što nam se događa može biti za naše dobro? Poruka da nismo sami.

(Foto: Slobodanka Ljubica Bajka)

Vratimo se unatrag i prisjetimo se vremena kad smo bili djeca. Koliki su od nas rasli u ljubavi iako smo bili siromašni?! Nitko nije imao sve ono što možemo imati danas, ali bili smo sretniji. Kako su nas samo radovali mali pokloni… koliko nam je značila najmanja igračka ili slatkiš. Sad kad smo odrasli trebali bismo shvatiti da je najviše što možemo dobiti mir, ljubav, zdravlje I radost. Kao djeca radovali smo se prvoj pahuljici snijega koja je pala na smrznuto tlo. Voljeli smo ta zimska jutra, prve zornice rano ujutro u vrijeme Adventa, prvi korake po snijegu. Teško je sada osjetiti tu istu radost djetinjstva. Kamo god se okreneš, ljudi su nervozni, očekuju skupe poklone i zaboravljaju da su upravo oni sami neprocijeniv dar nekome na ovom svijetu.

Sjetimo se kako smo nekada uživali  u obitelji u pripremi za Božić, zajedno pekli kolače koji su se tako slatko topili u ustima, pekli topli domaći kruh… Svuda u kuhinji osjećao se miris cimeta i bakinih kolača. Danas kolače najčešće kupujemo. Nema više dječice koja se grudaju ispred kuća jer nema više ni snijega, ali ni djece po našim selima.

(Foto: Slobodanka Ljubica Bajka)

Kićenje božićnoga drvca ujutro na Badnjak bila je najveća radost svakoj obitelji. Ukrašavali smo jelke salonskim bombonima, jabukama i orasima. Dječica su krala te salonske bombone I na drvca  vraćala prazne papire u koje su ponekad stavili kamenčić. Nestrpljivo smo čekali večer da svi zajedno pjevamo božićne pjesme i nakon toga idemo na ponoćku kako bismo slavili rodenje Isusa. Poslije smo išli čestitati od vrata do vrata svim susjedima, prijateljima, rodbini… Danas šaljemo istu SMS poruku za sve primatelje u telefonskim imenicima u našim mobilnim uređajima.

Toliko se toga izgubilo I toliko toga kao da smo zaboravili. Je li kasno ili možda ipak postoji nada da dopustimo svojim srcima da upravo ona budu darovi, da vratimo mir, vjeru i ljubav u naše kuće i naša srca? Uvjerena sam da nije kasno i da mi to možemo. Jer, Božić je ljubav, a ljubav mora pobijediti.