(Foto: Pixabay) (Foto: Pixabay)

Ipak, stari su Rimljani tome mjesecu možda mogli dati prikladnije ime - primjerice prema Flori, staroitalskoj božici proljeća, cvjetanja i plodnosti. Preuzet od Sabinjana, njezin je kult bio vrlo star i priređivale su joj se svetkovine nazvane Floralije, a slavile su se slavile od 28. travnja do 3. svibnja. 

Slične su se proljetne svetkovine u Srednjemu vijeku poglavito priređivale prvoga svibnja. Na britanskome otočju, tada je postavljan stup ukrašen cvijećem. Odlazilo se ujutro u šume radi branja svibanjskoga cvijeća ili cvjetova gloga.

Djevojke bi odjenule svoju najljepšu odjeću, nadajući se da će biti izabrane za Svibanjsku kraljicu. 

Sličan odlazak momaka u šumu, znakovit je i za naš tradicijski običaj u Bilogori. U noći - uoči 1. svibnja, momci su voljenoj djevojci - cvijećem, najčešće jorgovanom i zelenim grančicama ukrasili plot, prozore i vrata. Tako okićen dom i okućnica osvanuli su na 1. svibnja – blagdan Svetoga Josipa radnika. 

Jorgovani (Foto: ustupila Vera Grgac/osobna arhiva)

Pred kuću su postavili majban – piše u svojoj knjizi Naše selo, naši ljudi - Antun Toni Šramek, vrijedni istraživač i osnivač bogate etno zbirke u Svetom Ivanu Žabnom. Piše: riječ je o majskome drvu po koje su momci odlazili u šumu dan prije 1.svibnja. 

Tražili su lijepo, ravno i tanko, ali visoko drvo. Najčešće bi to bila mlada bukva ili grab kojemu bi se okresale grane do blizu kraja, ali nikako i vrh. 

Te su se grane u Bilogori okitile slatkišima, jabukama, raznobojnim papirima, cvijećem, maramama, a ponekad se znala objesiti i pokoja boca slatkoga likera. 

Da nitko ne vidi, majban se noću ukopao i osovio pred kuću djevojke, a ujutro bi bilo pravo veselje kad bi sretne skidale darove. U selu se dugo prepričavalo gdje je bio najveći, najljepši i najbogatiji majban. Te su djevojke – piše Šramek – uspravnije hodale selom, a ponekad je upravo majsko drvo prevagnulo u odluci kojem će momku pokloniti svoje srce. 

U jednom našem drugom kraju – gornjem Pokuplju, postavljena bi stabla nazivali filipaši jer je prvoga maja blagdan svetoga Filipa i Jakova. Većina pučkih običaja na dan 1. svibnja vezana je uz blagdan svetaca Filipa i Jakova koji se u starini tada slavio, danas je to 3. svibnja. 

Filipovčica – to je pak naziv za majsko drvo u Slavoniji i Srijemu, a momci bi ga okitili trakama od krep papira, ručnikom i kakvim darom za djevojku. Tako piše veliko pero nacionalne etnologije Milovan Gavazzi u "Godini dana hrvatskih narodnih običaja" - omanjoj studiji Matice hrvatske - tiskanoj godine 1939. - dakle, prije 81. godinu. 

No, filipovčice su i djevojke koje obilaze slavonska i srijemska sela. Svečano su obučene i u više skupina idu po sokacima. Svaka ima grabovu granu na koju je objesila svojega tkanja, naročito šarenih otaraka. Gavazzi svjedoči da su u okolici Vinkovaca filipovčice pjevale pjesmu: 

Filipovčice, jakobovčice

Drvce zeleno, jajce šareno!

Filip i Jakob goru lomio,

Goru lomio, Boga molio

Da nam Bog da, da kiša pade,

Da kiša pade, da trava raste,

Da trava raste, da paun pase. 

Kad govorimo o vremenu u svibnju, naši su pučki meteorolozi sva svoja predviđanja temeljili na mrazu i kiši. Milan Sijerković je zapisao jedno: ako je prvoga maja bilo mraza – (a Filipa su zvali jednim od "ledenih svetaca") - "ne bu dobro!“. No, "ako Filip rosi" – to im je odmah ukazivalo na dobre ljetne ili jesenske urode. 

Govorilo se da u svibnju cvate voda, pa je u puku rašireno vjerovanje da je pri radu dobro popiti malo vode jer to pridonosi dobrome zdravlju. Prognoze vremena ovih dana najavljuju kišu, pa ako će je popratiti i grmljavina, možete se ravnati po starim navadama. Pučka urečica preporučuje: “kad se čuje grmljavina treba protresti stol, voćku ili džep - bolje će uroditi pšenica, a u džepu će biti dosta novaca”!