Foto: Slobodanka Ljubica Bajka/Glas Hrvatske Foto: Slobodanka Ljubica Bajka/Glas Hrvatske

Briga za očuvanje hrvatske karaševske kulture naočigled se smanjuje. Mladi su mahom obuzeti modernim stvarima, žive ubrzano i rijetko se tko među njima zaustavlja u tom užurbanome ritmu kako bi uopće uočio svo silno blago koje nam je ostavljeno. Stare stvari, a posebice ono nematerijalno postaje na neki način nevidljivo ili bolje reći – prozirno. Mnogi pripadnici današnje mlade generacije ni ne znaju značenje riječi "vreteno" ili "preslica", a pogotovo kako te stvari izgledaju. O tome kako se živjelo prije rijetko žele slušati, čitati ili napraviti bilo kakav osobni angažman vezan uz naše naslijeđe. Za većinu su to tek "bakine priče"… A riječ je o blagu koje je i danas postoji, dok je nekad činilo svakodnevni život. Nažalost, danas je gotovo u pravilu postalo nešto tek usputno. 

Krivnju, dakako, ne treba svaljivati na današnje mlade. Ako ništa drugo, zbog toga što nisu oni ti koji su stvorili takve okolnosti u kojima danas žive. Učinili su to njihovi roditelji, baš kao što su stvarnost i realnost naših roditelja oblikovali njihovi roditelji, današnje bake i djedovi. 

Foto: Slobodanka Ljubica Bajka/Glas Hrvatske

Dakako da je današnjim mladima teško zamisliti kako se živjelo bez struje, učilo i vezlo uz lampaš. Kako velika većina ljudi tada nije imala puno materijalnoga, ali su bili daleko bliskiji međusobno i pokazivali veću spremnost pomoći jedni drugima. Pružene ruke bile su spremne za pomoć. Kad bi se gradila kuća,  svi bi došli pomoći te su kamen po kamen stavljali i kuće gradili. Živjelo se više na salašu nego kod kuće. Svaka kuća imala je tamo stoku koju je valjalo hraniti i o njoj se brinuti. Za to je trebalo ustajati i prije 5 sati ujutro. Poslijepodnevni odmor zapravo je značio okupljanje na kojem su žene vezle, tkale vunu i plele čarape od prirodnih materijala. 

U selu je danas sve manje žena koje pletu čarape, kape, šalove, a riječ je redom o starijim osobama. Mladi se pitaju kako je moguće da im takvo što ne predstavlja muku i opterećenje, a naše su bake uživale vesti  nošnje i ručno plesti za svoju djecu i unuke. Radile su to  s ljubavlju. Tkali su se i ćilimi, no to je posve nestalo. Mlada koja bi došla kao snaha kod svekrve je trebala donijeti ćilim, "kecu", nošnju  i druge darove. Nova mlada bi također dobila darove od svekrve. Rijetko je bilo kad bi neki mladenci sami živjeli.  

Foto: Slobodanka Ljubica Bajka/Glas Hrvatske

Danas je malo onih koji cijene ručni rad. Nekad je to bila tradicija koja se prenosila s  generacije na generaciju. Žene su ranije rijetko išle u školu. Tehnologija je bila primitivna pa su ručni radovi i domaći poslovi poput ribanja kupusa za zimu, odvajanja zrne kukuruza od klipa, hranjenja stoke ili kuhanje bili rijetke vrste "umjetnosti" - djelatnosti koja je omogućavala kreativnost. Ljudima je stoga vrijeme uglavnom u cijelosti bilo ispunjeno, bili su manje psihički, a daleko više tjelesno opterećeni i svoje su slobodno vrijeme usmjerili na praktične stvari. Zbog toga su imali manje vremena za negativne misli. 

U današnje vrijeme kad je industrija i tehnologija napredovala sva ta  umijeća postaju tek sjećanja na prošlost. Mladih zainteresiranih za baštinu jako je malo. Dovoljno je da samo pomislimo da u svim našim selima ima samo nekoliko žena koje i danas vezu. Ne postoje ni udruge u kojima bi mladi mogli naučiti vještine i umijeća starih majstora - vezenje, pletenje, tkanje, izradu ručnih radova ili korisnih stvari za domaćinstvo.  

Koliko je sve to vrijedno, nismo ni sami svjesni. Nijedna odrasla osoba mlađe generacije ne bi trebala osuđivati razmišljanja naših prabaka, baka, djedova… Možda oni nisu "moderni"  u našem vremenu, ali koliko vremena, strpljena, ljubavi i suza su utkali u svoje ručne radove - ne možemo kupiti ni novcem ni sa školama koje danas imamo. Na nama ostaje  da budemo jači i pokušamo prenijeti dalje našu tradiciju, korijene i Zlatni rad. Zapitajmo se stoga što svi zajedno možemo učiniti kako to danas jedva vidljivo ne bi posve izblijedilo i nestalo. Jer, ako nestane baština, nestat ćemo i mi.

 <>