Grgurevski top u akciji (Foto: Glas Hrvatske) Grgurevski top u akciji (Foto: Glas Hrvatske)

Običaj već više od 30 godina njeguje i Vladimir Bauer: - Grgurevo je tradicija koju mi Požežani na neki način obilježavamo povodom davne obljetnice. 1688. godine dogodio se velik boj hrvatskoga puka protiv Osmanlija. Narod nije mogao više izdržati njihovu torturu i na neki način se pobunio pod vodstvom fra. Luke Ibrišimovića. Na taj način mi slavimo jednu pobjedu: Turci poslije te godine više nikad nisu došli u Slavoniju iz koje su protjerani. Njihova je vladavina u našem kraju trajala 150 godina i na taj način je prekinuta. U spomen na to mi danas u našim  vinogradima, u našem gorju iznad samog grada Požege pucamo iz mužara ili malih topova i bukom proslavljamo taj događaj koji se zbio te davne godine.

Spomenik fra Luki Ibrišimoviću u Požegi (Foto: Glas Hrvatske)

Vinogradarski običaj Grgurevo zaštićen je kao nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske, a od 2000. godine Požežani ga slave i kao Dan grada Požege. Uoči Međunarodnoga dana nematerijalne kulturne baštine u gradskom muzeju Požege viša kustosica Maja Žebčević Matić održala je predavanje na temu "Sva lica Grgureva".

(Foto: screenshot/plakat)

- Želimo našim dragim Požežanima, ali i svima ostalima približiti taj običaj. Obzirom da on iz godine u godinu, bez obzira što je to i Dan grada, nailazi na brojne mijene i promjene, uvijek je dobro se prisjetiti njegovih korijena. Dobro je prisjetiti se njegove biti i dobro je prisjetiti se jednog od njegovih osnovnih elemenata koji se nikako ne smije izgubiti. Osim, naravno, što se dobro zabavljamo u vinogradima uz pjesmu, dobru kapljicu, uz finu hranu i što pucamo, taj osnovni element običaja i osjećaj ponosa koji moramo sami sebi osvijestiti, a onda naravno i brojnim turistima koji nam dolaze i tog osobnog uživljavanja u tjeranje Turaka. Naravno, fiktivnih, onih prije 300 godina da ne bi bilo zabune. Dakle - poštovanja slobode, osjećaja uživljavanja, ponosa i dijeljenja svih tih osjećaja s prijateljima, odnosno sa svima oko sebe - objašnjava kustosica.

I dok je Grgurevo postalo neizostavan dio turističke ponude požeškoga kraja, nekada se na njega nije gledalo blagonaklono. No, jedan je Požežanin prkosio i vremenu i političkim okolnostima i 60 godina uporno mužarom tjerao Osmanlije s ulica grada.

- Štovani gospodin Požežanin Miro Ivković zaista je držao tu tradiciju. On je na taj dan s tim svojim topom pravio dosta veliku buku. I imao je zbog toga problema - dodaje Bauer, napominjući da se zato Grgurevo s ulice preselilo u vinograde oko Požege

- Mi smo donijeli odluku, a i tradicija vinarstva i vinogradarstva u Požegi je duga, da je to zgodnije praviti u brijegu, odnosno u našim vinogradima gdje ta buka tako ne smeta. Jer to nije mala buka, to je dosta ozbiljan pucanj - priča Bauer.

Povezuje Grgurevo Požegu i s primorskim knezom Ivanom Martinčićem, a kroz povijest se slavilo i u Zagrebu i Budimpešti. Vinogradarski ćevap postao je simbol požeške dijaspore, govori Žebčević Matić: - Vinogradarski čevap je jedan fantastičan specijalitet, koji je bio poznat u cijeloj zapadnoj Slavoniji, dakle i u Slatini i Pakracu i Cerniku i Požegi. Ali evo u Požegi se nekako zadržao u onom izvornom obliku 18. stoljeća koji je ostao poslije Turaka. Tim su jelom koje je izvorno osmanlijsko Požežani slavili tjeranje Osmanlija. Zanimljivo je kod hrane i običaja ezanih uz nju da im se daje suprotna uloga. Znači, najfiniji komadi svinjetine, junetine, slanine i luka nabodu se na ražanj, omotaju svinjskom maramicom i peku. Pripremljeno je naravno kod kuće, ali odnešeno u vinograde gdje se peče za uski krug ljudi, prijatelje koji će vam doći na Grgurevo.

A gdje je vino i dobra hrana, obitelj i prijatelji tu je i pjesma, ističe Vladimir Bauer koji nosi i ponosnu titulu vinskog kardinala: - Da, jasno da tu pjesme mora biti jer bez pjesme vino nema smisla kao ni pjesma bez vina. Imamo jednu lijepu pjesmu koja simbolizira vino i kraj i uvijek je pjevamo.