foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske

Zamisli… 

…da se bivša država razišla u miru, kao što je to učinila Čehoslovačka, pa čak i SSSR u samom začetku, nakon rušenja Berlinskog zida. Koliko nevinih života bi bilo spašeno, koliko djece bi odrastalo uz oba roditelja, ili samo odrastalo… Sjetimo se samo jednog Vukovara, koji je bio, što se već pomalo zaboravlja, jedan od najbogatijih gradova u Jugoslaviji. Ako stavimo na stranu stradanja, što je nemoguće, zamislite koliko je grad i gospodarski propatio pa onda posljedično i njegov natalitet. Izađimo u cijelu Hrvatsku. Ne samo da od posljedica samih borbi ne bi propala gomila tvornica, nego se ne bi događale čudnovate pretvorbe koje su unazadile gospodarstvo, a ne zaboravimo i “detalj” koji govori kako bismo i dalje imali uigrano tržište od punih dvadeset milijuna ljudi. 

Zamisli… 

… da smo bogatija i snažnija zemlja, za što imamo potencijala, koliko bi politika bila manje prisutna u našim životima. Poznato je da u financijski stabilnijim zemljama ljudi jedva pokazuju interes za politiku. To bi impliciralo i veće zajedništvo, manje lokalnih animoziteta te nestanak antagonizma prema Zagrebu. Kao Zagrepčaninu mi je smiješan taj antagonizam jer Vlada i Sabor nisu nužno, čak ni većinom, sazdani od mojih sugrađana, a o porezima i prirezima ne treba ni pričati. Također mislim da je decentralizacija budućnost. 

Zamisli… 

… da se nisu dogodili “neboderi”. 11 rujna, danas već daleke 2001 godine, srušeni su Blizanci u New Yorku, koji su dotad bili jedan od simbola najutjecajnijeg svjetskog grada, a ubrzo su postali idiomom promjena. Zbog naše sigurnosti oduzeta su na svjetskoj razini osobna prava, mnoge slobode, uvedene su strože mjere praćenja, prisluškivanja, provjeravanja. Možda vam se nakon dvadeset godina to više i ne čini bitnim jer nas sjećanje više i ne služi toliko, ali sve je jednom bilo jednostavnije, na putovanjima, u ophođenju s dokumentima, s osobnim mirom. Danas sa svom tom tehnologijom privatnost se svela na posjet u prostorije u koje i “car ide pješice”. A možda Google map može dohvatiti i tu destinaciju. 

Zamisli…. 

… da se nisu početkom 2000-ih dogodile reality show emisije. Riječ je o emisijama koje nas zaglupljuju punih dvadeset godina i napravile su mnoge štete. S pojavom istih, po prvi puta smo u sve domove pustili ljude koji često bez ikakvog sadržaja postaju zvijezde, što se ranije nije događalo. Na taj način srozali smo televiziju kao medij, zatupili široko pučanstvo i klincima odaslali krivu poruku. Ali ta ljudska potreba da se zaviri u tuđi veš je oduvijek, nažalost, prisutna i omogućila je opstanak takvih emisija, bile one snimane u izolaciji, na selu, na moru, u planinama… Kao svestrana Maja iz slikovnica koje sam čitao kao klinac. 

Zamisli… 

… da glazba nije nebitni životni soundtrack. Nekoć se glazba percipirala kao umjetnost, kupovanje ploča pa i CD-a bio je ritual. Praćenje bandova i izvođača stvaralo je subkulture, koje su često ostavljale traga i na kulturi općenito, što je u produženoj ruci donosilo promjene u svakodnevnom životu. Pojavom “prženih” CD-a pa posljedično kasnije ilegalnih download stranica te finalno i YouTubea, glazba je postala sveprisutna i nebitna. Koliko ste platili, toliko i vrednujete, a platili niste. S tom prostitucijom glazbe nestale su i subkulture, ljudi s ovom svedostupnošću ne stvaraju ukus, nego po YouTube playlistama nailaze na razne stilove i nemaju pravu percepciju onog što čuju. Ne, nemojte mi s onom da imate širok ukus, širok ukus nije ukus, nego neukus. Istina, u obranu Zemljana treba reći da je teško s tolikim bombardiranjem internetskih informacija probrati i selektirati bilo što, pa tako i glazbu. 

Zamisli… 

… da se nisu pojavili pametni telefoni. Ljudi bi danas imali dvije ruke, češće bi razgovarali sa živim bićima, bili bi opušteniji i manje egocentrični. Hodamo i živimo kao poluroboti, stalno prikopčani na neku tehnologiju; taman kad smo pustili mobitel, hop, eto nam laptopa u ruci! Da, naravno, to ima svojih prednosti, ali ta ovisnost uništava socijalizaciju i empatiju, stalno smo fokusirani na svoje objave, svoje slike, koliko je lajkova, ima li lajkova, i s tim stalnim autofokusom zaboravljamo na ljude oko sebe. Ovo su konstatirali stručni i pametniji ljudi od mene, ja sam to samo banalno parafrazirao. 

I na kraju ove romantične zadaćnice,

zamisli da nije korone te da nije bilo potresa; koliko bi nam ova godina bila lakša, ljepša, pitkija i draža, ali vjerojatno ćemo tu svakodnevicu i običnost znati više cijeniti nakon ovih svih nevolja. Sretna nam 2021.!