Foto: Pixabay Foto: Pixabay

U povratku, na kamenim pločama Kalelarge ugledao sam nečiji novčanik. Podignem ga, a u malim se pregradama, osim kartica i gomile sitniša, natisnula i osobna iskaznica s imenom i adresom vlasnika. Čovjek koji je izgubio svoju lisnicu, stanovao je svega nekoliko metara dalje od mjesta gdje sam je pronašao. Pozvonim na vrata i uskoro ih otvori mladić u kratkim hlačama. Predstavim se i objasnim o čemu se radi. I dok je on preda mnom stajao još napola nerasanjen, zgranut i u nevjerici epizodom koja mu se dogodila, uručih mu dragocjeni "paketić". Stojeći u okviru vrata zbunjeno mi se zahvaljivao, a ja sam se, s osjećajem da sam napravio pravu stvar, uputio prema svom stanu nestrpljiv da što prije sjednem, i uz kavu, posvetim se čitanju novina.

Preksinoć (30. ožujka 2020.), negdje u predvečer,  istu stvar iskusio sam na vlastitoj koži.

Iznebuha, netko je pozvonio na parlafon. Nismo očekivali nikoga. Moja supruga boluje od teške autoimune bolesti, ja sam se tek "skrpan" netom vratio iz bolnice "Magdalena", gdje sam (u Krapinskim toplicama) bio podvrgnut višesatnoj delikatnoj operaciji na srcu..

Iz tog razloga oboje se ne smijemo izlagati ni najmanjem riziku od infekcija.

Da ne spominjem epidemiju Covidom-19 koja se proširila i Hrvatskom pa nam ni jedan gost zasad nije "prijatelj drag".

Žena mi reče da se radi o čovjeku koji je našao moj takujin negdje podno naše zgrade i da će ga sad donijeti.

Mogao je taj neznanac prezrivo pogledati na izlizanu kožnatu stvarčicu koja leži na prljavom tlu i pripada tko zna komu; mogao je taj pomalo ofucani novčanik oguljenih kutova otuđiti, mogao je, na kraju, jednostavno šutnuti ga nogom. Nije njegova stvar i - basta!

Ali nije postupio tako.

Čovjeka je, vjerujem, prožeo  isti onaj osjećaj koji je onomad prožeo i mene u vezi s izgubljenim "identitetom" mladića s Kalalarge. Čovjek je (baš kao i ja prije nekoliko godina), osjetio poriv da izgubljenu stvar što prije dostavi njegovu vlasniku. Onaj građanski imperativ iz dubine, koja nās, dvonošce, unatoč ovako uređenu svijetu još uvijek čini dostojnim imena koje nosimo.

Uskoro je pred našim vratima, poput priviđenja stajao mlad, lijep i visok muškarac, u pratnji dobroćudnog zlatnog retrivera (ako se ne varam), koji je požurio da nas onjuši. Čovjek je zatim dobrohotnom gestom ispružio novčanik prema mojoj supruzi, koja je stajala ispred mene.

Oboje sa zaštitnim maskama na licu, u čudu smo gledali nepoznatog. Stajali smo posve zatečeni i u nevjerici zurili u tog anđela koji je izniknuo u polutmini našeg portuna. Jedva se držeći na nogama gledao sam u došljaka, kao u kratkom isječku nekog fantazmagoričnog filma još uvijek ne vjerujući očima što se dogodilo.

Otkud se novčanik, ta neophodna "identitetska prtljaga" svakog pojedinca, stvorio podno zgrade? Nakon povratka iz Klinike "Magdalena", supruga je, moju jaketu  objesila na konopce tiramola, kao preventivnu mjeru od nemile korone, ne znajući da ja prethodno iz džepa (čiji patent nisam zatvorio) nisam izvadio novčanik.
Bura je, svirajući kroz tiramole, zavrtila jaketu, i novčanik je s trećeg kata tresnuo na tlo.

Eto - u situaciji kad smo upravo ovih dana postali gotovo orvelijanski, ali svakako na tren jesmo uletjeli u nadrealan svijet, kad nas je zbilja čudovišnim scenarijem globalno ujedinila protiv sićušnog "neprijatelja", kad s nekom zebnjom u duši osjećamo de chiricovsku tjeskobu napuštanih trgova i ulica koju blješteće zadarsko sunce ovih dana još dodatno podcrtava - postoje ljudi koji nam vrate vjeru u neki viši smisao egzistencije.

Bili smo zapanjeni do mjere da se tom dobrom čovjeku nismo u punoj mjeri ni zahvalili. A onda se mladić s najumiljatijim psom, uz pozdrav, lagano spustio niz stubišne skale.

Zatvorili smo vrata stana i nekoliko trenutaka ostali u muku..

Nakon nekoliko minuta rekao sam supruzi: - Čovjek koji ima takvog psa, jednostavno mora biti dobar čovjek!

A supruga je dodala: - I zlatnoga srca!

I moram priznati da, dok ovo pišem, s još uvijek snažnim bolovima od goleme rane koju su mi prije desetak dana otvorili na prsima, rane koja će još dugo cijeliti, osjećaj zahvalnosti prema nepoznatom, dragom i savjesnom čovjeku daleko je snažniji od svih bolova i slabosti koje trenutno trpim. 

(Mirko Jamnicki Dojmi)