Dragica Vukelić (Foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija) Dragica Vukelić (Foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija)

Dragica je rođena u Santiagu de Chile, a za Glas Hrvatske otkriva: - Hrvatskoga sam podrijetla, a moj je otac bio iz prekrasnoga mjesta Kosinja u Lici. Ja sam prehrambena inženjerka i radim u programu za hranu koji pruža potporu najugroženijim školarcima u Čileu. Moj se otac pridružio hrvatskoj vojsci kad je imao 18 godina, a na kraju Drugog svjetskog rata imao je 22 godine. Nakon što je gotovo 4 godine proveo u koncentracijskome logoru, 1949. stigao je u Čile. Tada mu je bilo 26 godina. Oženio se mojom majkom, a iz toga braka rođeno je šestero djece. Svima je dao hrvatska imena. Za njega uvijek bilo važno zadržati hrvatski duh živim, sa svojim običajima i tradicijama. Svirao je gitaru i harmoniku, tim je instrumentima pratio svoje sunarodnjake, kako bi se prisjetio pjesama koje je naučio u mladosti. Uvijek sam bila uz njega kada je pisao pisma svojoj obitelji u Hrvatskoj. Sjećam se njegova osmijeha i radosti koju je iskazivao kad je dobivao pisma iz svoje domovine. Od malena me podučavao hrvatsku abecedu i izgovor svakog slova zatvorenih očiju, kako bih razlikovala svako od njih. Naučio me kuhati tipičnu hranu svoga rodnog kraja, poput sarme. 

Kad je imala 16 godina obećala je svom ocu da će napisati knjigu o njegovome životnom iskustvu u Hrvatskoj: - Rekla sam mu da će knjiga sadržavati sve što je doživio u svom rodnom mjestu, sve što je preživio tijekom ratnih godina - gubitke, glad, hladnoću, strah... ali i nadu, otpornost i poštovanje prema životu. 2015. sam ispunila obećanje kada sam objavila svoju knjigu “Jastrebovi u mojoj duši”, napisanu in medias res s dva glavna izvjestitelja, mojim ocem i sa mnom - s ocem kao glavnim likom priče. U to sam djelo uključila fotografije i službenu dokumentaciju koja prati cjelokupni proces koji kulminira konačnom neovisnošću Hrvatske. Iako ga više nije bilo kad sam objavila njegovo životno svjedočanstvo, bilo mi je vrlo drago kada sam shvatila koliko se pokazalo vrijednim za toliko ljudi, potomaka Hrvata, imati ovu knjigu u svojim rukama, jer su razumjeli i uspoređivali život mog oca s onim njihovih hrvatskih predaka koji su imali slična iskustva. Ta se knjiga uglavnom prodavala u Čileu, Argentini i Peruu. Možda ću je jednog dana prevesti na hrvatski jezik. To mi je jako važno. 

U Čileu postoje različite hrvatske institucije, objašnjava Dragica: - Pripadala sam većini njih, pridonoseći održavanju hrvatskih običaja i tradicija u ovoj zemlji zvanoj “kraj svijeta”. Bila sam potpredsjednica Društva profesionalaca i poduzetnika hrvatskoga podrijetla, članica Hrvatskog ženskog odbora Čilea, Hrvatskog sportskog kluba, a organizirala sam golf turnir Kup Hrvatske. Dio sam plesne skupine Čileansko-hrvatskoga kulturnog duštva Domovina, koje je najvažnija skupina glasova, gudača i plesa u ovoj zemlji. U ovom trenutku pandemije nastavljamo s vježbama, koristeći platformu Zoom. Većina moje obitelj ima hrvatsko državljanstvo, zbog čega se osjećamo vrlo ponosni, s toliko važnim osjećajem pripadnosti zemlji našeg oca. Moj je sin 2007. živio u Hrvatskoj i pohađao tečaj hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Isto je iskustvo doživio i moj unuk 2019. godine. 

Dragica se 2017. godine preselila u Hrvatsku: - Željela sam ispuniti san i živjeti u domovini svog oca, kao običan građanin. Trebala sam uroniti u svakodnevni život, ići na tržnicu, pohađati Croaticum, imati tramvajski pokaz, upoznati kulturne aktivnosti koje se odvijaju u Zagrebu. Htjela sam osjetiti puls ovoga grada koji sam posjetila nekoliko puta kao turist. Iskustvo je za mene bilo vrlo korisno i danas mogu reći da je Zagreb moj drugi grad. Imam osjećaj da pripadam njemu, otpočetka me očarao. To je grad u kojem je lako kretati se između različitih točaka, jer ima vrlo dobro povezan autobusni i tramvajski sustav. Ugodan je i atraktivan, ima glavni trg koji me često iznenadio svojim gastronomskim sajmovima, folklornim nastupima, tipičnim nošnjama, glazbenim skupinama itd. A tek doživljaj panorame u vrijeme Adventa kad postaje grad iz bajke. Zagreb mi i dalje nedostaje, uvijek se želim vratiti. Svojoj obitelji, svim prijateljima koje sam upoznala u Hrvatskoj, upućujem srdačne pozdrave iz ove daleke čileanske zemlje, u nadi da ćemo uskoro uspjeti prevladati ovu veliku pandemiju, tako da se možemo ponovo sresti, kako bih se možda vratila živjeti u Hrvatsku i uživati u svim blagodatima ove prekrasne zemlje, zemlje moga oca, moje zemlje - ističe Dragica Vukelić, Čileanka hrvatskih korijena.