foto: Toni Katalenić/osobna arhiva/ustupljena fotografija/Pixabay/ foto: Toni Katalenić/osobna arhiva/ustupljena fotografija/Pixabay/

- Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio sam u Domobranskoj časničkoj školi u Karlovcu, gdje sam završio malu maturu. Poslije sam živio na Gornjem gradu u Zagrebu, a zatim se moja obitelj preselila u Vrapče. Igrao sam nogomet i tamo me tražio Dinamo da uđem u njihove juniore, gdje sam igrao 2 godine. Dva puta sam putovao na turnir u Italiju. Kad sam išao drugi put nisam se htio vratiti, budući da sam trebao ići u vojsku, a nisam htio ići u jugoslavensku vojsku. Kolumbijci su vidjeli da igram nogomet i angažirali su me. U Kolumbiji sam igrao godinu dana, sve dok nisam dobio stipendiju i putovao u Njemačku na studij građevinarstva. Kada sam se vratio u Kolumbiju bio sam direktor elektrifikacije regije Magdalene, gdje smo instalirali elektrodizel agregate koji su opskrbili strujom mnoge gradiće i sela. Poslije sam se vratio u grad Cali, koja je bila moja baza, te sam otvorio jednu tvrtku za aluminij i izgradio prešu od 400 tona. To je bio prvi takav stroj u tome dijelu Južne Amerike. Poslije sam osnovao drugu tvrtku koja je radila industrijske peći, čak sam izvezao jednu peć u Osijek -  ističe hrvatski inženjer s prebivalištem u Kolumbiji.

Godinama je Toni Katalenić pomogao Hrvatima i njihovim potomcima u Kolumbiji da nabave dokumente iz Hrvatske.

- U to je vrijeme bio veliki nedostatak informacije za naše ljude i za one koji su rođeni u Kolumbiji ali su porijeklom iz hrvatskih obitelji. Tako da sam uspostavio jednu vezu s Veleposlanstvom u Brasiliji i prije tridesetak godina sam počeo raditi na tome da svima pomognem da dobiju putovnice, bilo takve dokumente iz Hrvatske ili ako žele bilo što uvoziti iz Hrvatske. Poslije dugog vremena zamolio sam gospođu Vesnu Tomašković iz Bogote da preuzme taj zadatak. Ona je puno pomogla i još pomaže Hrvatima koliko može, isto kao i ja - opisuje Katalenić. 

Tijekom Domovinskog rata organizirao je akciju prikupljanja sredstava i poslao lijekove hrvatskim vojnicima.

- Kada je počeo rat u Hrvatskoj 1991. godine nazvao sam svog prijatelja Jure Klarić, tadašnjeg direktora poduzeća Voće, jedna od najvećih voćarskih tvrtki u Europi. Rekao mi je da im treba puno lijeka, posebno penicilin. Počeo sam posjećivati svoje hrvatske, kolumbijske prijatelje, napravili smo sabirnu akciju. Uspio sam dobiti dobar iznos novca, a ostatak sam dodao iz svoje tvrtke, koje je bilo prilično veliko poduzeće u gradu Cali. I poslali smo u Graz jednu pošiljku lijekova u vrijednosti od sto tisuća dolara za naše vojnike koji su se borili da oslobodi našu zemlju, u čemu su i uspjeli. Pošiljku sam poslao preko Lufthanse koja mi je dala vrlo posebnu cijenu zbog toga što sam Hrvat. Iz Hrvatske su mi potvrdili da su primili sve u redu te da su kolumbijski lijekovi vrhunske kvalitete. Drago mi je da sam mogao malo pomoći našim ljudima i našoj vojsci. Pa, uspjeli smo dati doprinos Hrvata iz Kolumbije. To je manje više sve što smo u to vrijeme mogli učiniti. Sada sam povučen iz svih tih službi što sam prije radio. Ali u Bogoti još uvijek gospođa Vesna pomaže našim ljudima sve koliko je moguće. Imamo novoga konzula, on je Kolumbijac. Nadam se da ćete razumjeti našu situaciji u Kolumbiji i želim sve najbolje našim ljudima. Želim se jednoga dana vratiti u Zagreb - ističe Toni Katalenić, Zagrepčanin koji dugi niz godina živi u Kolumbiji.