Pred Muzejom Martina Luthera Kinga (Foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske) Pred Muzejom Martina Luthera Kinga (Foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske)

Moji otac i majka nisu intelektualci, ali stasajući po domovima kao izvanbračna djeca, silom neprilika odrastali su u demokratičnom okruženju. Bili smo prosječna jugoslavenska radnička obitelj koja je spajala kraj s krajem, ali odgoj koji su mi roditelji podarili je istinsko blago i on je nešto na što sam i danas ponosan.

Kad sam imao desetak godina, u susjednom novozagrebalkom neboderu živjela je obitelj koja je svom sinu branila druženje s djevojkom druge vjere. Kako je to bila obitelj koju smo poznavali, ta priča došla je i na naš kućni red, na kojem mi je objašnjeno da takva isključivost nije u redu. Da li je to hipijevsko ili liberalno razmišljanje? Ne znam. Jedina vodilja koja mi je uvijek bila bitna, jesi li dobar čovjek ili nisi. Koje si boje kože ili kome se i kako moliš je tvoja stvar; dok poštuješ mene, moje poštovanje si i zaradio. 

Nedavno je vrhovnik katoličke crkve, Papa Franjo, govorio o tome kako ateist koji živi po crkvenim moralnim vrijednostima živi ispravnije od vjernika koji svoju vjeru participira samo unutar zidina crkve. Tijekom skidanja tornja sa zagrebačke Katedrale, na Facebooku je iskočilo niz podrugljivih komentara ljudi koji se izjašnjavaju kao ateisti ili agnostici. Zašto ne poštivati čovjeka koji je izabrao vjeru? Predrasuda da su vjernici priprosti ljudi pada u vodu već činjenicom da je i veliki Albert Einstein bio vjernik. Kad sam bio klinac, u vremenima kad nije bilo popularno odlaziti na vjerske obrede i vjeronauk, Majka mi je uvijek govorila: “U crkvi ne možeš naučiti ništa loše.”. Upravo to. Ako nekom vjera pomaže u nadi, postojanju, toplini pa i toleranciji, zašto bi vas to smetalo?. Nemojte da vas ona manjina koja manipulira terminom 'vjernik' tjera da većinu napadate. Tako ste vrlo vjerojatno povrijedili susjeda, tetu prodavačicu u vašem dućanu, pa čak i prijatelja. Isto tako, ateiste tretirati kao neprijatelje? Pokušajte samo zamisliti s koliko ateista ili agnostika ste gledali utakmicu, popili pivu, ili ugodno popričali ispred ulaza? Jeste li na njima vidjeli rep ili rogove? 

Imao sam sreću posjetiti Nacionalni muzej ljudskih prava u američkom gradu Memphisu. Isti je sagrađen na mjestu na kojem je ubijen Martin Luther King 1968. godine. Muzej govori o povijesti Afroamerikanaca koji su još u 16. stoljeću bili ne svojom voljom dovođeni u Ameriku te ondje postali robovi. Ne mogu zamisliti čovjeka čiste duše i dobre volje koji je prošao kroz ovaj muzej a da je izašao ne osjećajući empatiju. Vjerovali ili ne, tek sto godina nakon Građanskog rata i Abrahama Lincolna, uistinu su ukidani segregacijski zakoni u Americi. Nekako u isto vrijeme su se počele povlačiti posljednje kolonijalne sile poput Francuske i Belgije, tako da smo od šezdesetih godina 20. stoljeća naovamo u segmentu sloboda konstantno grabili naprijed. Od nesretnih Blizanaca 11. rujna 2001., pa preko migrantske krize, opet je ojačala netolerancija kada je boja kože u pitanju. Naravno da je strah prirodan, kako zbog terorizma koji se događao tako i zbog ljudi koji dolaze iz civilizacije koja nam nije bliska (poznato je da ljudi strahuju od nepoznatog), ali ne ubija pigmentacija, ubija strah, neshvaćanje, ako hoćete i politika. Ne boja kože. 

Možda nama najbliži primjer tolerancije, ili netolerancije, je odnos prema ženama. Švicarska, koja se drži prototipom moderne europske države, donijela je zakon o glasačkim pravima žena tek 1960.! Iako je feministički pokret u svijetu napredovao tijekom šezdesetih, Sjeverna Amerika, zemlja koja se držim primjerom demokracije, nije do danas ratificirala Amandman o jednakosti spolova pokrenut prije pedeset godina. Bilo je amandmana koji su u međuvremenu popravili sliku, ali taj, ključni, glavni, nikada nije donesen. Da se spustimo i u lokalne okvire; žene u Hrvatskoj manje su plaćene od muškaraca za 13 posto te imaju 21 posto nižu prosječnu mirovinu. Pripadnice ljepšeg spola i dalje se teže zapošljavaju, rade često u nepunom radnom vremenu te u slabije plaćenim sektorima, a u prosjeku rade više sati tjedno nego muškarci. 

Ako nemate neki drugi poriv, budite tolerantni iz sebičnih razloga, jer svaka mržnja, prezir i netrpeljivost, troše i vašu svakodnevno potrebitu energiju.

Pustite druge da dišu, ima još uvijek dovoljno kisika i za vas. Ne sudite, probajte obući tuđe cipele, možda vam bude jasnije zašto se iz njih drugačije vidi.

Nemojte zaboraviti, da osmijeh koji darujete, čestoće oploditi novi. I bili vi vjernik ili ne, završit ćemo ovaj tekst u obrednom stilu : “Pružite ruke jedni drugima.”.