Foto: privatna arhiva/Glas Slavonije Foto: privatna arhiva/Glas Slavonije

Mato je znao da standard i sređeni život, na kakav je navikao u graničnom njemačkom gradiću Lorrach, nedaleko od Basela, u Hrvatskoj neće imati, ali srce je vuklo, piše Glas Slavonije

- Ne znam vam to objasniti, u Njemačkoj mi u suštini nije ništa falilo, ali svaki put kad bi prešao hrvatsku granicu kao da sam počinjao disati punim plućima - govori ovaj mladić koji je, da priča bude zanimljivija, za sobom u Njemačkoj ostavio roditelje, brata i sestru.

A do Njemačke sve je bilo manje-više slavonski tipično. Oboje Matinih roditelja je radilo, ali s hrvatskim plaćama peteročlana obitelj iz Čepina nije živjela u obilju. Uz svakodnevna odricanja i trud u čepinskom dvorištu Topićevih nikla je i nova kuća. No, činilo se roditeljima da perspektiva nije sjajna ni za njih ni za djecu, da jednostavno stagniraju, i 2013. su presjekli. Odluka nije bila laka, najmlađe dijete, Matina sestrica, imalo je u to vrijeme svega dvije godine, a, povrh toga, najstariji Mato odlučio je da neće s njima.

- Igrao sam nogomet, do loma noge nije mi je išlo dosta dobro, imao sam mladenačke snove o sportskoj karijeri i nikako mi se nije išlo iz Osijeka. U vrijeme kad su oni otišli imao sam dvadeset godina. Naravno da roditelji nedostaju i u toj dobi, znao sam otići u Crkvu, a nakon jednog skupa mladih mi se nekako sve u glavi preokrenulo. Prestala mi je značiti nogometna karijera, novac, slava, sve što me prije vuklo. Čak sam odlučio otići u samostan - priča Mato, koji se dvije godine u potpunosti posvetio duhovnosti. Danas to vrijeme smatra velikim osobnim bogatstvom, ali shvatio je da je njegov put ipak puno svjetovniji i 2016. je krenuo za roditeljima u Njemačku.

- Odlazak u novu zemlju je uvijek šok, pogotovo kad ne znaš jezik, ali roditelji su se već bili snašli. S vremenom i ja, naučio sam jezik, počeo igrati nogomet, zaposlio se. A sjećam se, kad su me prvi put pitali kako se zovem, ja sam odgovorio ‘gut’ - smije se Mato, koji nema prigovora na život u Njemačkoj.

- Uređena zemlja, može se zaraditi, poštuju se pravila, zdravstvena zaštita je kvalitetna, ljudi korektni... Puno toga je drugačije nego kod nas. Radio sam kao trgovački putnik i bilo mi je, recimo, šokantno kad sam u jednom mjestu, u jednom dvorištu, vidio da je cvijeće na prodaju. Tko uzme, samo u sandučiću ostavi novac. Ovdje je to prilično nezamislivo, kod nas drugo jutro vjerojatno ne bi bilo ni cvijeća, a ni sandučića - šali se Mato, kojem praktički jedina zamjerka ide na mlade Njemice.

- Znao sam ja da ću morati zasukati rukave i da ću Hrvatskoj morati puno više truditi se i raditi za puno manje novca - kaže Mato koji se po povratku odlučio za Zagreb i koji nije bio nepripremljen na početničku plaću od 3.500 kuna u jednom call centru.

Foto: snimka zaslona/youtube.com

- U međuvremenu sam napredovao, postao zamjenik voditelja, vodio sam i neke edukacije... Novac jest važan, pogotovo kad si mlad i imaš puno želja i planova. Ali, definitivno nije najvažniji. U Njemačkoj sam se unatoč tome što mi je tamo obitelj osjećao kao stranac. Shvatio sam da ne želim svake godine iščekivati godišnji, niti u stranoj zemlji dugoročno graditi svoj život i zasnivati obitelj. Roditelji su me, a što su drugo i mogli, podržali - kazat će Mato, koji nije požalio zbog povratka, ali priznaje da mu teško pada što je obiteljska kuća u njegovom Čepinu prazna.

Ta je kuća, veli, više od zidova, puno toga je obitelj u nju ugradila i Mato se ne srami priznati da mu pomisao kako u njoj nikog nema ponekad izmami suzu.

- Ambiciozan sam, imam razne interese, a Zagreb ipak pruža najviše prilika u Hrvatskoj - iskreno objašnjava Mato, koji uz svoj redovni posao piše pjesme, svira gitaru, ima svoj youtube kanal i planira podcast, zašto je za život izabrao Zagreb.