foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija

- Moj otac Franjo Miletić rođen je u Karlobagu, a moja majka Teodora Rechnitzer u Zagrebu. Iz Hrvatske su u svibnju 1945. otišli u Austriju, gdje su ostali dvije godine. Zajedno s mojom sestrom 1947. godine stigli su u Venezuelu, gdje su zasnovali novi dom. Nakon 49 godina, 1994. imali su priliku putovati u Hrvatsku. Moj se otac oprostio od svoje sestre na smrtnoj postelji. Potom se posvetio obilasku svog voljenoga Zagreba, susrećući se s kolegama i prijateljima. Također je održao sastanke s prijateljima imigrantima u Venezueli, a 90-ih su odlučili se vratiti u svoju domovinu - objašnjava Branimir. 

Na svom putu u Hrvatsku 2013. godine upoznao je jednog od svojih rođaka u Zagrebu: - Od trenutka kad sam sa suprugom Mari stigao u Hrvatsku, osjetio sam da sam stigao na mjesto koje sam oduvijek želio. Ništa mi se nije činilo čudnim, ni ljudi, ni jezik, ni krajolici, ni običaji. Ukratko, ta težnja koju sam godinama zamišljao i gradio u svom umu, konačno se ostvarila. Hvala našim roditeljima što su u nama zasijali duh i ljubav prema našoj domovini.

- Imali smo priliku obići dio jadranske obale, naravno i kušati dalmatinsku kuhinju. Nezaboravno iskustvo. U Zagrebu sam posjetio groblje Mirogoj na kojem počivaju ostaci moje bake i tetke. Katedrala uoči Nove godine, obilazak ugodnih uličica, trgova, parkova ukrašenih motivima Adventa, tržnica Dolac, Kamenita vrata... Ukratko, bilo je to razgledavanje praćeno velikom željom da sve vidim obilježilo je taj moj posjet. Bilo je predivno! Nadam se da ću, Gospodinovom voljom i potrebnom srećom, ponovno posjetiti Hrvatsku sa svojom kćeri Likom - ističe Branimir Miletić. 

Hrvati su počeli stizati u Venezuelu od 1947. godine.

- Hrvatska emigracija u Venezuelu dogodila se u dva vala: jedna, većinska, između 1947. i 1950. a druga između 1950-ih i 1960-ih. No, nedavna istraživanja smještaju hrvatsko prezime Pavan u vrijeme neovisnosti Venezuele (prva desetljeća 1800-ih). Većina se nastanila u glavnom gradu Caracasu. Jedna skupina se nastanila u središnjem sjevernom obalnom području, dok je druga skupina za svoje odredište odabrala sjeverozapadno obalno područje koje graniči s Kolumbijom. Kao sin Hrvata koji je živio u zajednici veći dio svog života, zadivljen sam kad vidim sastav naše zajednice kao ljudski potencijal: liječnici, inženjeri, arhitekti, pravnici, agronomi, veterinari, učitelji, svećenici, umjetnici, obrtnici.... Također i političari od prestiža u zajednici - ističe Branimir. 

Hrvati su tražili mjesto gdje bi se sastajali i razvijali aktivnosti vezane uz hrvatsku kulturu i tradiciju: - Početkom 60-ih ostvarili su željeni san, svoj Hrvatski dom. S vlastitim sjedištem započelo je zlatno doba za zajednicu, na organiziraniji i učinkovitiji način. Zajednica se organizirala u Hrvatsku udrugu Venezuele, kroz koju su se provodile društvene, političke i kulturne aktivnosti. Proslavljali su se državni praznici, kulturna događanja uz sudjelovanje folklorne skupine, festivali, mise, konferencije itd. Hrvatski dom vlasnik je imovine koju stavlja na raspolaganje Hrvatskoj udruzi Venezuele radi ostvarivanja društvenih, vjerskih, kulturnih i sportskih aktivnosti zajednice koja prebiva u zemlji. Nakon nekog vremena bez aktivnosti, ulažu se napori da se udruga ponovo aktivira - zaključuje Branimir Miletić Rechnitzer, Venezuelanac hrvatskoga podrijetla.