Dr. sc. Dražan Kozak (foto: snimka zaslona/osobna arhiva/Croexpress) Dr. sc. Dražan Kozak (foto: snimka zaslona/osobna arhiva/Croexpress)

Dr. sc. Dražan Kozak rođen je 31. srpnja 1967. u Derventi. Nakon završene osnovne i srednje tehničke škole upisuje se 1985. na Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Studij strojarstva je započeo po odsluženju vojnog roka 1986. Za vrijeme studija nagrađen je nagradama dekana i rektora za visok prosjek ocjena. Diplomirao je 1991. izvrsnim uspjehom na temu: 'Pouzdanost zavarenih konstrukcija'. 

Od 1. kolovoza 1991. zapošljava se kao znanstveni novak na Katedri za strojarske konstrukcije pri Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu. Paralelno upisuje i poslijediplomski studij konstrukcijskog smjera na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Prosjek ocjena poslijediplomskog studija iznosio je 5.0. Magistrirao je 1995. godine. Doktorsku disertaciju s nazivom: 'Doprinos numeričkoj i eksperimentalnoj analizi lomnog ponašanja heterogenih struktura' obranio je 2001. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. 

U znanstveno-nastavno zvanje docenta na Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu izabran je 2002., izvanrednog profesora 2005., redovitog profesora 2009. i redovitog profesora u trajnom zvanju 2014. godine. Obnašao je dužnost dekana na Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu. 

Dijete ste Bosanske Posavine i danas se često vraćate tom području. Konkretno, mislima, sjećanjima… 

Da, rođen sam u Derventi, djetinjstvo proveo u Žeravcu, selu koje se nalazi 12 km prije Dervente kad se ide iz Bosanskog Broda. Župa Svetog Franje Asiškoga u Žeravcu nekad je bila jedna od većih župa u tom kraju i izvor duhovne misli za Hrvate tog područja. Župa je prije posljednjega rata, 1992. imala 2.381 vjernika, a danas u župi koju čine naselja Žeravac, Bosanski Lužani, Grk, Vinska, Višnjik i Vrela ima tek 230 katolika. Župa Žeravac se intenzivno obnavlja, a njen župnik fra Mirko Filipović vrijedno radi na tome. Više podataka o aktivnostima župe može se naći na facebook stranici. 

Mama i tata su mi bili prosvjetni radnici u OŠ Mladost Žeravac, koja je bila izvor svjetovnog znanja i kulture decenijama. Tata Vlado se zapravo priženio u Žeravac, jer je mama Ana, djevojački Zirdum, iz Žeravačkog Potoka. Napravili su obiteljsku kuću u Žeravcu, odgajali svoje dvoje djece, i mirno živjeli do vremena rata. Tatinog oca Josipa su Nijemci protjerali prije Drugog svjetskog rata iz Boleslawieca u Poljskoj, a moj otac biva prisiljen napustiti svoju kuću padom Bosanske Posavine u srpske ruke 6.10.1992. Dvije generacije, dakle, ne nađoše mira.  

S mamine strane su Zirdumi došli iz Hercegovine u plodnu Posavinu, a danas su razbacani širom svijeta. To je valjda križ koji Hrvati ovih prostora nose i sudbine o kojima bi se mogle napisati knjige. Završio sam osnovnu školu u Žeravcu, nekad sam se znao zabuniti pa sam umjesto: 'nastavniče' znao reći: 'mama' ili 'tata', jer su mi oni i predavali. Tata je bio strog nastavnik njemačkog jezika, posebno prema meni, jer mi je uvijek govorio da imam sve uvjete i da u testu sve mora biti točno. Mama je bila nježna, skromna žena, učiteljica razredne nastave. Nažalost, oboje su napustili ovozemaljski svijet: mama 2016. a tata lani. Posljednja želja im je bila svoje zadnje prebivalište imati u svom Žeravcu, pa sam im tu želju i ispunio. 

Kao ugledni znanstvenik uradili ste mnogo. Kako kao znanstvenik možete pomoći svom kraju? 

Hvala, činio sam samo ono što sam uvijek volio. U mojoj obitelji se njegovala ljubav prema knjizi. Uvijek me zanimala tehnika pa sam tako doktorirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu prije 19 godina, prošao izbore u zvanja docenta, izvanrednog profesora, redovitog profesora i danas sam redoviti profesor u trajnom zvanju Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu. Od 1. listopada 2017. sam prorektor za nastavu i studente Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Zanimljivo je i da je Rektor Sveučilišta prof. dr. sc. Vlado Guberac također iz Župe Žeravac (Donji Višnjik). Iako su mi svi studenti isti, ipak mi srce zaigra kad shvatim da je neki student podrijetlom iz Bosanske posavine. Član sam Kluba znanstvenika Udruge Hrvata BiH Prsten i kroz nju pomažem koliko je to moguće. Prsten ima i zakladu kroz koju stipendira studente Hrvate iz Bosne i Hercegovine koji su u potrebi. 

Kako gledate na činjenicu da je u Bosanskoj Posavini rođeno ili vezano podrijetlom 300 doktora znanosti? Velik je to potencijal. 

Da, to je uistinu veliki potencijal, koji bi bilo dobro nekako i formalno okupiti. Župa Žeravac je isto tako dala ugledne profesore, doktore znanosti. Kompletan popis ima naš prof. Ivan Dolibašić, koji vrijedno radi na skupljanju ovih podataka. Tako je njih čak 16 doktora znanosti koji su vezani korijenom majke ili oca sa župom Žeravac. To su: Ivan Gavranić, Roberto Lujić, Mato Artuković, Drago Prgomet, Anto Prgomet, Slavica Prgomet, Ivana Prgomet Šustek, Stjepan Aračić, Pero Aračić (član akademije), Zdravko Marić, Vlado Guberac, Sunčica Guberac, Finka Tomas, Andrija Zirdum, Marijan Šabić i moja malenkost Dražan Kozak. 

Danas je u svijetu umrežavanje i razmjena informacija nužnost. Bilo bi stoga dobro imati sve podatke na jednom mjestu ovog intelektualnog potencijala Posavine, kako bi se sinergijski djelovalo u oblikovanju nekih projekata obnove i povratka korijenima. To mogu biti infrastrukturni projekti, ali i projekti kulturne obnove. Tako je primjerice fra Mirko Filipović izašao s idejom postava izložbe u OŠ Mladost Žeravac povodom 140 godina školstva u Žeravcu iduće godine odnosno 120 godina škole pod starim hrastom, koji i dalje prkosi vremenu. Osobno se svakako planiram uključiti, smatram to i svojom obvezom prema toj školi, gdje sam stekao primarno obrazovanje, ali i dugom prema svojim pokojnim roditeljima. 

Danas je Bosanska Posavina razrušena, uništena, ali, čini nam se, da je ljudi nisu zaboravili. Što bi, po Vama, bilo ključno za povratak ljudi a onda i razvitak toga područja?

Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine Bosanska posavina je brojala 312.401 stanovnika, od čega se njih 135.640 izjasnilo kao Hrvati odnosno 43,4%. Danas na području osam općina koje pripadaju Bosanskoj Posavini živi oko 36.000 Hrvata, uglavnom u Orašju i Odžaku, dok je povratak u drugih šest preostalih općina (Derventa, Bosanski Brod, Modriča, Bosanski Šamac, Brčko, Gradačac) sporadičan. Kako god, ljudi svoju rodnu grudu nisu i neće zaboraviti. To je pripadnost jednom okruženju, mentalitetu, tradiciji, običajima. Iako su neki obnovili svoje kuće, rijetki su oni koji tamo i žive. To je i očekivano, jer su se ljudi, koji su protjerani u ratu, snašli, svatko na svoj način. Naš narod je vrijedan, poštuje tuđe i prilagođava se.

Ipak, ima nešto u čovjeku što ga vuče onome otkuda je potekao. To je neka nevidljiva sila koja je u osnovi satkana od emocija koje nas vežu kroz povijest za ono što smo tamo nekad proživjeli i vraća nas u neka lijepa sjećanja koja nam nitko ne može uzeti niti izbrisati. Veći povratak bi se mogao očekivati kad bi politike bile jasne u smislu konkretnih potpora onima koji to žele. Postoje svijetli primjeri pojedinaca koji su uložili svoja sredstva i vrijeme kako bi pokrenuli neke inicijative koje za cilj imaju povratak ljudi i razvitak toga područja. Ipak, one su još uvijek nedovoljne, i predstavljaju pojedinačne slučajeve. Nužna su ulaganja u infrastrukturu, gospodarstvo, poljoprivredu ili recimo eko-turizam, kako bi se to područje revitaliziralo.

Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu nastala je kao potreba za okupljanjem ljudi iz Posavine, koji bi se eventualno okupili i nešto učinili.

Da, smatram to izvrsnom idejom, i apsolutno imate moju podršku. Gdje god se nalazim u svijetu, s kim god sam u društvu, iz bilo koje države, uvijek rado ističem svoje podrijetlo i pojašnjavam što se to dogodilo, kako je to nekad bilo i kako bi se moglo urediti da opet budemo svoji na svojoj rodnoj grudi. Od roditelja mi je u Žeravcu ostalo dva jutra zemlje, voćnjak koji nažalost ne održavam, kuća koja je srušena do temelja. Jednostavno nisam stigao to obnoviti, uvijek neki drugi prioriteti. Ali obećao sam sebi da hoću, i čvrsto se nadam to jednog dana i učiniti. Svaka čast onima koji su to već napravili. Ima krasno obnovljenih kuća i veseli me svaki puta kad vidim novi krov. Imam dvije kćeri, i njima sam prenio svoju ljubav i osjećaje prema svom Žeravcu.

Što biste poručili svojim sunarodnjacima u bijelom svijetu?

Raseljeni smo danas uistinu po cijelom svijetu, ali me uvijek fascinira ta nevjerojatna želja i upornost naših sunarodnjaka da posjete svoj rodni kraj. Ljudi su emotivna bića, a život čine sitnice. Hrvati Bosanske Posavine vole i poštuju svoje dvije domovine, i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Prepoznat ćete ih odmah po gostoljubivosti i osmijehu dobrodošlice. Imaju i srce i dušu. Dobri su domaćini i vole društvo. Rado će vam pomoći i zrače pozitivno. Poruka za kraj je da ostanemo i dalje takvi, i da tako odgajamo i našu djecu, pošteno, skromno, samozatajno i poštujući druge. Ili kako bi to naši franjevci sažeto, a tako duboko rekli: Mir i dobro.

(Anto Pranjkić, Croexpress.eu)