Roko Tanfara (Foto: screenshot/facebook) Roko Tanfara (Foto: screenshot/facebook)

Za njega u Jugoslaviji i socijalističkoj Hrvatskoj kasnih pedesetih 20. stoljeća nije bilo posla na potezu od Rijeke do Dubrovnika, kao ni za drugu otočku mladost težaka, ribara i spužvara! Nakon izbjegličke drame sa sedmoricom osamnaestogodišnjih vršnjaka s Krapnja, veslajući u hladnoj noći 26. listopada 1958. do iznemoglosti prema slobodi na Zapad, te dvogodišnjeg boravka u izbjegličkim logorima u Italiji, odlazi putničkim brodom "Irpinia" iz Napulja do kanadskoga Quebec Cityja gdje stiže za 12 dana plovidbe u 20. godini života, 2. rujna 1960. 

Mlade bjegunce s Krapnja u talijanskim vodama spasili su 26. X. 1958. mornari s prekooceanske broda "Valley Forge" među čijom posadom je bio jedan plemeniti Bokelj. Posada toga broda sakupila je i darovala im 212 dolara te nešto malo sitnica, koje su im poslužile na dvogodišnjoj kalvariji po izbjegličkim logorima Italije, nakon koje su se domogli Sjeverne Amerike…

U Kanadi su počeci bili mukotrpni i tjeskobni. Prvi posao Roko je dobio na farmi gljiva za 100 dolara na mjesec, živeći vrlo skromno. Sreća mu se osmjehnula, brišući tjeskobu, kada je na zabavi upoznao svoju buduću suprugu Miru, rođenu Moslavku – koja je zbog gotovo identičnih razloga emigrirala iz domovine u Njemačku, zamijenivši je nakon trogodišnjega iscrpljujućeg rada Kanadom, 1969. Mira je odrasla u Maloj Ludini kao deseto dijete u obitelji, dok je Roko u domovini ostavio sestru i tri brata te žalosnoga oca. No, trud se u Kanadi iznimno cijeni pa je naš vrijedni Roko brzo napredovao. Poput tisuća Dalmatinaca teške fizičke poslove nakon desetak godina zamjenjuje lakšima i bolje plaćenima u poznatoj autoindustrijskoj tvrtki "Chrysler" gdje je svladavši engleski jezik, dobivao sve bolje ponude.

Napredovanje 

- Radio sam naporno 42 godine. Kad je trebalo, ponekad i 7 dana u tjednu! A što se tiče "Chryslera", tamo sam proveo 30 godina i od običnog lakirera, na zahtjev poslodavca, postao poslovođa. Usavršavajući se unaprijeđen sam s vremenom u laboratorijskog tehničara. "Phosfate" je radno mjesto gdje sam ostvario niz postignuća, a tu su se automobili pripremali za bojanje. Na tom sam radnome mjestu kompaniji dao puno praktičnih ideja u vezi s uštedom vode i kemikalije, na čemu su mi bili zahvalni jer su uštedjeli milijune. Mira i ja dobili smo sina i kćer, koji su već odavno oženjeni. S Božjom pomoći, slušajući jedno drugo, u zdravlju i veselju, solidno smo situirali našu obitelj u Torontu – pripovijeda Roko.

Mira i Roko (Roko Tanfara (Foto: screenshot/facebook)

U zasluženu mirovinu, odmah nakon Mire, Roko je otišao 2002. Tako posljednja dva desetljeća ljeta provodi na rodnome otoku ne mirujući, već obnavljajući roditeljsku kuću. Sagradio je naš Roko i novu s četiri atraktivno namještena apartmana s pogledom na jadransko plavetnilo za unuke. Mira je izvrsna domaćica, svladala je otočku spizu, fantastično joj idu fritule, kolači od smokvi, ali na Rokovu radost i višnjovača! Zajednički brinu o vrtu i masliniku. Bila bi to emigrantska priča za film sa sretnim svršetkom da život ne kroji drukčije planove za bake i djedove s migrantskim iskustvom! Kako unuci uživaju blagodati  kanadskog društva, Roko i Mira - htjeli ili ne, novoj kući unatoč - zlatnu životnu dob provode odvagujući svakoga ljeta između sna o povratku u slobodnu i neovisnu Hrvatsku i prirodne kanadske zbilje s četvero unučadi. Koliki je žar za rodnom grudom u torontskih Tanfara bjelodano svjedoči činjenica da im jedna od unučica, baš na nagovor bake i dide, nosi ime Maddison Croatia!

Lipi Makaranin, kako gospodina Tanfaru zovu otočani, ne krije da najviše voli rodni otok, a najviše mrzi snijeg, bolnice i Windows 10, iako se Roko fantastično koristi smartphoneom, uključujući ostala suvremena čuda informacijsko-komunikacijskih tehnologija i ima svoj Facebook profil, poput našeg Y naraštaja, s mnoštvom prijatelja iz iseljeničkih zajednica od Amerike do Europe i daleke Australije. Često im putem te planetarne društvene mreže preporuči i naš časopis kao dugogodišnji Matičin čitatelj, za što mu HMI neizmjerno zahvaljuje.

Humanitarna aktivnost

Ovih dana Roko i Mira stigli su zrakoplovom Lufthanse, točnije 7. srpnja, letom Toronto - Munchen - Zagreb, jer je međukontinentalni izravni zračni promet djelomično zatvoren zbog pandemije koronavirusa. Dočekao ih je povratnik iz Kanade inženjer Damir Borovčak, koji ih je prevezao na Brodaricu pa na Krapanj. Toga rođenog Zagrepčanina, dragovoljca Domovinskoga rata i Rokovu obitelj zasigurno veže čvrsto prijateljstvo iz doba borbe za neovisnost Republike Hrvatske, kada su s tisućama i tisućama kanadskih Hrvata raznih naraštaja i zanimanja sudjelovali danonoćno u svim ontarijskim akcijama prikupljanja i slanja sanitetske, humanitarne i materijalne pomoći ugroženoj domovini preko naših katoličkih misija, tamošnjeg ogranka Bedema ljubavi, torontske AMCA-e kao i Hrvatskoga nacionalnog fonda za Kanadu, koje su vodili istaknuti poslovni ljudi i intelektualci naših korijena poput pok. Duška Bezića, Janka Heraka, te Ive Hrvoića, Vladimira Bezjaka, Vladimira Benkovića, Valentine Krčmar, Nikole Demarina i drugih. Prema svojim mogućnostima Roko i Mira među prvima su se uključili i u nedavnu akciju "Zajedno za Zagreb" vezanu uz razorni potres koji je u ožujku pogodio glavni grad svih Hrvata, a na poziv Humanitarnog fonda Hrvatske bratske zajednice Amerike. 

Vjera u Boga i radišnog čovjeka!

Roka ne možete sresti nigdje na zemaljskoj kugli, a da vam na duhovit način ne ispriča – svaki put iznova – pustolovine iz svog djetinjstva, uključujući i bijeg sa živopisnog otočića na Zapad bez prebite pare i hrane. I ta priča, bolna migrantska trauma šestorice mladića i jedne djevojke s Krapnja za olovnih vremena, nikada nije dosadna jer vam Roko na neki jedinstven način uvijek drukčijim digresijama pruža priliku naučiti nešto novo o snalažljivosti i ustrajnosti u ostvarenju cilja kako u bilo kojem poslu možete stvoriti priliku za dobar život. Rokov je recept jednostavan – iskreno pouzdanje u Boga i radišnog čovjeka! U njegovu djetinjstvu na Krapnju je živjelo preko 2.000 ljudi, a danas osobito zimi na otoku je svega 200 starijih osoba. Brojni su se Krapnjani, kaže Roko, u potrazi za poslom raselili po svijetu pa tako većinom žive u Australiji, zapadnoj EU, dok ih je manji broj odselio u Kanadu i SAD-e. A hvali se kako svi u Krapnju znaju kada on dođe kući, jer odmah po dolasku prvo postavi hrvatski barjak. - Neka svi vide tko smo i što smo - ponosno će Roko.

Sjeća se bezbrižnog djetinjstva, kupanja, ronjenja, zgodnih djevojaka, maslinika, ali postane iznenada sjetan kad se prisjeti nekih događaja iz svoje mladosti. Mladi u njegovo vrijeme nisu imali mnogo prilika za uspjeh: vladalo je siromaštvo i nezaposlenost. Želio je moreplovnicu, ali drugovi mu je nisu dali jer mu otac – spužvar nije bio zadrugar u Komunističkoj partiji. Usto, mnogi hrvatski mladići su se vraćali s odsluženja vojnoga roka iz Jugoslavenske narodne armije mrtvi u zatvorenim ljesovima. Stoga su oni sve redom bježali preko mora u običnim barkama, mnogi su i poginuli u morskim olujama ili stradali od velikih brodova. I Roko je pobjegao na taj način. Ta noć veslanja prema slobodi obilježila je njegov život!

- Bio je to rođendana moga oca, 26. X. 1958., kad sam pobjegao iz Hrvatske. Nas sedmero, jedna djevojka i šest mladića, nitko stariji od 19 godina u krhkoj barkici, promrzli i gladni veslamo prema Italiji… Tek sam nakon trinaest godina egzila, zagrlio svoga oca - prisjeća se Roko. 

Otok Krapanj (Foto: screenshot/facebook)

Zavičajna ljeta nade 

Rokova supruga Mira je zavoljela otočane i čarobno krapanjsko zelenilo, osobito ljeti kad tisuće cvrčaka cvrči po borovoj šumi.

- Što mi sada preostaje u 80-oj, nego zahvaliti dragom Bogu da živim u Kanadi, da sam zdrav i zadovoljan, da posjećujem domovinu, da ljubim svoj hrvatski narod i poštujem Kanađane, da sam s Mirom, da mi je rodila dvoje zdrave djece, da imamo četvoro unučadi koja se brinu o meni isto koliko se Mira i ja brinemo o njima. Naša kći i tri unuke su trebale ove godine ići u Hrvatsku na Krapanj. Planirali su ovdje provesti pet tjedana, ali zbog ove zaraze sve se izjalovilo. Bit će bolje dogodine, zar ne - zaključuje veseli Roko.

(Autorica teksta: Vesna Kukavica)