Foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija Foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija

- Diplomirala sam na Filozofskom fakultetu Nacionalnoga sveučilišta u Rosariju i radim u Centru za antropološke studije u urbanim kontekstima istog Sveučilišta. Pokušavam proniknuti u kretanje Hvarana, a posebno Doljana, od posljednjih desetljeća 19. stoljeća do međuratnog razdoblja. Živim u srcu vlažne pampe koja je u prvim desetljećima 20. stoljeća postala svjetska žitnica zbog velike poljoprivredne proizvodnje, a izabrali su je mnogi seljaci iz Dola na otoku Hvaru. Loša ekonomska situacija, more koje je okruživalo otok i kamenje koje ga je prekrivalo, nisu zadovoljavale potrebe obitelji. Neposredna blizina još jednog rata potaknula je mnoge od njih na iseljavanje, kao što je slučaj mog djeda Petra Posinkovića - ističe argentinska antropologinja. 

Njezina dva prezimena, Šoljan i Posincovich, dokazuju hrvatske korijene. Preci su  joj porijeklom s otoka Hvara.

- Šoljani s očeve strane su iz Rudine a Posinkovići s majčine strane iz Dola, malog mjesta koji ima tisućljetnu povijesti, a spominje se još u 5. stoljeća prije Krista. Iz te daleke prošlosti poznata su dva naselja Dol: Dol svete Ana i Dol svete Marije. Djed i baka imali su svoju kuću u Dolu svete Ane i tu je rođena moja majka Antica. Na toj krševitoj su zemlji seljaci radili od izlaska do zalaska sunca, brinući se o kozama, maslinicima, vinovoj lozi, lavandi. Žene su sušile voće na suncu, brale grožđe i pripremale prešanje kako bi dobile mošt za proizvodnju vina. Tako su to radile moja baka Mare i moja majka Antica.

Moj djed Petar, koji se 1914. borio u ratu, otišao je u Argentinu 1928. godine iz straha od drugog rata. Supruzi i jedanaestogodišnjoj kćeri poslao je karte, a sedamnaestogodišnjem sinu Luki zapovjedio da ostane u Dolu, jer je imao obvezu odslužiti vojni rok, kako ga jugoslavenska vlada ne bi smatrala dezerterom. 

Ni majka ni kći nisu željele putovati u Argentinu: - Moja baka jer joj je bilo žao što tako mladog sina ostavlja samog, a moja majka jer je voljela svoje selo, baku i djeda i svoje prijatelje s kojima se družila u selu i radila s njima u dobru i u zlu. Opiranje putu nije urodilo plodom pa su prvih dana veljače 1934. morali krenuti iz Genove brodom Neptunia.

Foto: kolaž/osobna arhiva/ustupljene fotografije

Za moju majku Anticu put je bio nevjerojatno zabavan i lijep. Penjala se iz drugog na prvi razred, što je bilo zabranjeno; divila se njegovoj udobnosti i raskoši, sa svojim dvoranama s pozlaćenim zrcalima i zabavljala se s talijanskom djecom bacajući jastuke jedni na druge.

Ali za baku Mare putovanje nije bilo tako ugodno, bili su to teški dani. Između dana i noći vrtoglavica veći dio putovanja provela je ležeći u kabini primajući pritužbe konobara na ponašanje svoje kćeri. Među tim pričama koje sam čula od majke, sjećam se radosti koja je vladala na brodu i koja je bila u suprotnosti s tugom moje bake. Baka je znala da nikada više neće vidjeti svog sina; ostao je tamo sam, sa starim djedom i bakom, čuvajući polja. 

Mare i Antica stigle su u luku Buenos Aires sredinom veljače 1934. godine.

- Obje pune očiju snova krajolika, planina, otoka, mora, srednjovjekovnih čuda okruženih lavandom. Tamo ih je čekao moj djed Petar. Putovali su vlakom i stigli u ove ravnice Santa Fea gdje su svoje neprospavane noći ispunile trajnim sjećanjem na Dol i otok Hvar. Nisu voljeli zemlju i blato koje se stvaralo po kišama, vrištanje sova ih je plašilo, sve to bilo im je nepoznato.

Mare uvijek maramom pokrivala glavu, skupljala je  kukuruz i pravila kruh. Nikad nije naučila španjolski, nije to željela jer je vjerovala da na taj način može biti bliža svojim Doljanima, ili joj nije trebao jer su svi kod kuće govorili hrvatski jezik. Uz to, živjeli su na selu okruženi nekim hrvatskim susjedima, sunarodnjacima s Hvara, "našima", kako je ona govorila. Posjećivali su se i pržili pasurate i hrustule, tako je ona nazivala fritule i neka peciva, koja je radila s tako posebnim okusom koji ni moja majka ni ja nikada nismo uspjeli napraviti. 

Dva su mjeseca s dalekog otoka putovala pisma sa žarko očekivanim vijestima: - Mare nije znala čitati i pažljivo je slušala čitanje iz usta Petra ili Antice. Sve dok 1937. godine pismo nije donijelo strašnu vijest, Luka je u Srbiji poginuo ostavivši trudnu udovicu Mariju. Nikad se nije znalo kako je umro niti gdje je pokopan. Mare je gorko plakala za njim i do kraja života nosila crninu, uvijek je gledala njegov veliki portret prekriven bijelim platnom kako ga svjetlost ne bi zasjenila, nikad nije preboljela tu tužnu vijest.

1943. godine, tijekom Drugog svjetskog rata, talijanski fašisti sravnili su čitava sela u Dalmaciji u borbi protiv partizana i spalili kuće, uključujući i Posinkovićevu.

Tada su Marija i njezina kćerkica, moja rođakinja Marica, koju njezin otac nikada nije upoznao, morale otići živjeti u Dol svete Marije s roditeljima Duževićima, sve dok nisu uspjeli obnoviti kuću uz pomoć moje majke i djeda. 

Nekoliko dana nakon dolaska u Argentinu, Antica je pohađala školu: - Budući da nije znala govoriti španjolski, učiteljica ju je poslala u prvi razred s najmlađom djecom. Djeca su se smijala načinu kako je govorila i odijevala se. Plakala je svaku večer tražeći da se vrati svojim školskim kolegama u Dolu. Njezina bol i čežnja bili su toliko veliki da više nije željela ići u školu. Pubertetske godine provela je u poljima pšenice i lana te u plantažama kukuruza. Ona i Mare morale su ubirati klipove kukuruza nekoliko sati dnevno.

Naučila je govoriti i pisati na španjolskom kupujući časopise u lokalnoj knjižari i razgovarajući sa svojim novim argentinskim prijateljicama. Šivati ​​je naučila od lokalne krojačice, kamo je svaki tjedan išla na konju ili pješice. Svima je šivala odjeću, haljine su joj bile lijepe, a bila je i ona, osobito na plesovima gdje je bila glavna već od petnaeste godine. 

Obitelj Posinković ne živi u selu Dolu koje trenutačno ima samo 310 stanovnika, dok je u prvom desetljeću 20. stoljeća imalo gotovo 1300: - Moja rođakinja Marica, njezina djeca i njeni unuci, koje sam posjetila 2003. i 2018. godine, žive u Starom Gradu, neki unuci studiraju u Splitu, a najstariji unuk radi u Njemačkoj. 

Mogu reći da mi je bilo vrlo drago sjetiti se svega toga, jer se kaže da se priča o emigraciji može ispričati na mnogo načina: s reflektorima koji osvjetljavaju one koji emigriraju ili pokušajući razmrsiti niti koje tkaju ovaj društveni fenomen, sa suzom tko ga je proživio kao glavnog junaka ili s udaljavanjem akademskog izvještaja. Ja sam odabrala prvi način.

Srdačan pozdrav upućujem svojoj rodbini u Starom Gradu i svim slušateljima Glasa Hrvatske. A kad završi ova pandemija koja pogađa cijeli svijet, voljela bih da mogu ponovno posjetiti zemlju svojih predaka.

Petar, Mare i Antica sanjali su o povratku u Hrvatsku, ali nikada nisu uspjeli - dovršila nam je svoju priču Cristina Soljan Posincovich, argentinska antropologinja hrvatskog podrijetla.