Foto: hrvatskarijec.rs Foto: hrvatskarijec.rs

Obitelj Josipe Josipa Đukića čine i troje djece: Marko koji pohađa 6. razred Osnovne škole "Matko Vuković", Matea koja je predškolka, i petogodišnji Petar, a oboje pohađaju Dječji vrtić "Marija Petković-Sunčica" u Subotici.

Roditelji su opisali svoja iskustva za redakciju Hrvatske riječi.

"Iako je danas sve na svojem mjestu, nije odmah sve tako bilo. Pri školskom upisu najstarijega djeteta - Marka, razmišljali su gdje ga upisati i kako sve uskladiti s obzirom na to da su i Josipa i Josip zaposleni u gradu i da oboje rade u smjenama, pa treba iskombinirati sve obveze kako njihove tako i dječje. Prema riječima mame Josipe, Marko je išao u vrtić 'Bambi' u Maloj Bosni i to na hrvatskome jeziku, ali, kako je rekla, tada su imali pomoć dide koji je prihvatio obvezu voditi unuka u vrtić.

- Marko je u selu išao u vrtić jer smo to tada mogli ostvariti. Velik je problem što u Maloj Bosni nema cjelodnevnog boravka u vrtiću, a niti produljenog boravka u školi. Mi se zapravo i ne možemo koristiti vrtićem u selu. Pitanje vrtića već godinama nije riješeno. Djeca su u vrtiću od 8 do 12 sati. Kada roditelji rade, tko će odvesti dijete i dovesti ga iz vrtića? Ista je situacija i u poslijepodnevnoj smjeni. Kako da dijete vrtićke dobi bude cijelo prijepodne samo doma? - pita se Josipa i dodaje: "Ako tako gledamo, onda možemo zaključiti da je vrtić u selu namijenjen samo onim roditeljima koji su doma, koji nisu zaposleni i koji su blizu vrtića u središtu sela. Što da rade roditelji koji su zaposleni i koji su udaljeni od vrtića, kao što je slučaj s nama? Upravo zbog toga bili smo prisiljeni ispitati druge mogućnosti", kaže Josipa Đukić koja svakoga dana na putu do posla prolazi pokraj nekoliko vrtića u gradu.

Upravo su stoga odlučili mlađu djecu Mateu i Petra upisati u vrtić 'Marija Petković-Sunčica'.

Isti problem dočekao ih je i kod upisa u školu, a s takvim problemima se, prema njezinim riječima, susreću i drugi roditelji.

- Kod upisa u prvi razred mi smo ponajprije razmišljali i raspitivali se u koju školu upisati djecu. Živimo na salašu koji je podjednako udaljen i od škole u Maloj Bosni i od grada, tako da bi djeca svakako morala putovati. S obzirom na to da nam je potreban produljeni boravak, a škola u selu ga nema, što smatramo velikim problemom, odlučili smo se za svakodnevno putovanje u grad. Sljedeće je pitanje bilo koja škola? U razgovoru s Bernadicom Ivanković doznali smo da je u gradskoj školi 'Ivan Milutinović' nastava na hrvatskome jeziku, ali i produljeni boravak, i to nam je bilo presudno. Marka smo upisali u tu školu, a bili smo prezadovoljni i s učiteljicom Biljanom Vojnić Hajduk - kaže Josipa.

Kad je riječ o prijevozu do škole, Josipa je pojasnila kako je Marka prve dvije godine vozila automobilom u školu i da je za to od Hrvatskoga nacionalnog vijeća dobivala nadoknadu za benzin jer nije bio organiziranoga prijevoza iz Male Bosne. Kada je Marko stasao da može sam putovati autobusom, dobio je plaćenu mjesečnu kartu, no i tada ga je čekao popriličan put do škole, osobito za dijete od 10 godina. Marko je svakoga dana autobusom putovao iz Male Bosne (iz Franciškova šora) do glavnog autobusnog kolodvora u Subotici, pa onda do OŠ 'Ivan Milutinović' pješice, a tako i natrag.

Pri kraju četvrtog razreda još jedna velika odluka bila je pred obitelji Đukić. S obzirom na to da je bilo malo djece u razredu i da je to odjeljenje kombinirano, pitali su se što dalje? Nastaviti školovanje na srpskome jeziku ili se preseliti u OŠ 'Matko Vuković'?

- Morali smo donijeti još jednu nama bitnu odluku. Razgovarali smo tada s Markom i on je jasno rekao da ne želi ići u srpski odjel. Tada smo odlučili preseliti ga u OŠ 'Matko Vuković', a u razredu su ga čekali prijatelji koje je upoznao prijašnjih godina na Etnokampu. Sada pohađa 6. razred i u odjelu ih ima 16, što je već prava ekipa za druženje, za međusobno natjecanje i pozitivnu konkurenciju - kaže Josipa.

Nakon iskustva s prvim djetetom, obitelj Đukić je bez razmišljanja znala gdje će upisati Mateu.

- Mateu smo sada upisali u prvi razred u OŠ 'Matko Vuković', naravno na hrvatskome jeziku. Sada već imamo drukčiju sliku, ono što nam je bitno i sada jest produljeni boravak, a sad ga ima i u toj školi. Još jedna važna činjenica jest da Matea može putovati skupa s Markom autobusom i da će barem iduće školske godine biti ista smjena. Jasno je da neće imati isti broj sati, ali dok Marko ima nastavu, Matea će moći biti u boravku. Zaista smo zbog udaljenosti bili prinuđeni sagledati razne mogućnosti i kombinirati što je nama najbolje - kaže Josipa.

Kada su se odlučivali o upisu u vrtić, kako je Josipa rekla, nisu više niti razmišljali o vrtiću u selu.

- Dobili smo izvrsne preporuke za vrtić 'Marija Petković-Sunčica' i danas mogu reći da smo prezadovoljni odgojiteljicama, radom i brigom. Isto tako, djeca ovdje, uz izniman program Marije Montessori, velik rad i brigu odgojiteljica, imaju i vjerski odgoj. Nismo se nijednoga trenutka pokajali što smo donijeli takvu odluku za našu djecu - kaže Josipa i dodaje kako će sada s Mateom u prvi razred i nekoliko prijatelja iz vrtića, što će im zasigurno svima biti dobar početak i u učenju, ali i u druženju.

Prema riječima mame Josipe, puno im znači osigurana mjesečna karta, jer je cijena autobusne karte u jednom smjeru 100 dinara, ali kada zbog obveza Marko mora dolaziti dvaput na dan u grad i kada sve to pomnožite s 30 dana, onda je to poprilična ušteda. Osim škole, Marko ide i na folklor u HKC Bunjevačko kolo te trenira američki nogomet, a Matea ide na balet, tako da su tu još mnogobrojne druge obveze. Također, tu su i besplatni udžbenici, kao i mnoge izvannastavne aktivnosti.

- Sve nam to puno znači, no ono što je još bitno nama roditeljima jest da uvijek imaš koga pitati i kome se obratiti za eventualne nedoumice. Imali smo više situacija u kojima smo se morali konzultirati i vidjeti svoje mogućnosti, a uvijek smo naišli na razumijevanje i osobu koja se posvetila našem, da tako kažem, problemu. Tu su i darovi na veće blagdane, a u vrtiću i potraga za uskrsnim čokoladnim jajima u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske. Nitko se ne brine na takav način o našoj djeci. Te male stvari ostaju djeci u sjećanju i to nemate nigdje. To su uspomene za cijeli život. Te stvari čine djecu zajednicom. Znaju tko su, što su i kome pripadaju - kaže Josipa.

- Pružena nam je mogućnosti njegovati svoj jezik, svoju vjeru – ono što jesmo. Mi smo svjesni da živimo u Srbiji, ali isto tako znamo i tko smo, pa ako druge manjine mogu imati svoja prava, zašto to ne bismo mogli i mi Hrvati, osobito kada je to na dobrobit naše djece. Neki roditelji čak znaju prigovarati kako naša djeca dobivaju darove, kako idu na mnogobrojna putovanja... Istina, ali nitko vam nije branio da i vi upišete dijete u nastavu na hrvatskome. Ne stidimo se svojega niti naše odluke nego smo ponosni da je to tako, da smo upisali djecu u nastavu na hrvatskome jeziku i da se koristimo svojim pravima. Djeca se druže i izvan škole, poznaju jedni druge i to je ono što nam je danas potrebno: zdravo društvo u kom će djeca odrastati i vjerujem družiti se još dugo - kaže Josipa Đukić.

Iako je to tek za dvije godine, obitelj Đukić već sada zna da, kada dođe vrijeme za upis i trećeg djeteta u školu, da će i Petar biti u nastavi na hrvatskome."