Obitelj Mikac – Mario, Nikola, Marija i Ivan, nadaju se da će uskoro opet biti na okupu (Foto: osobna arhiva/s dopuštenjem) Obitelj Mikac – Mario, Nikola, Marija i Ivan, nadaju se da će uskoro opet biti na okupu (Foto: osobna arhiva/s dopuštenjem)

Bračnom paru Mikac - Mariji i Ivanu, Čakovec je ponovno stalna luka premda i dalje žive na relaciji Hrvatska – Njemačka – Sjedinjene Države. Kao i sve, i njih su zatekle i zabrinule okolnosti koje je stvorila pandemija koronavirusom, ali nadaju se da će i to brzo proći. Željno iščekuju da nakon tjedana izolacije opet vide ostale članove obitelji, rasute po svijetu.

Marija i Ivan, naime, vratili su se u Hrvatsku, ali sinovi u naponu snage žive i rade u inozemstvu – Mario u New Yorku, Nikola u Berlinu. U Berlinu su i dvije njihove unučice pa su navikli često se posjećivati. U suvremeno doba od njih su inače udaljeni nešto malo vožnje i nešto malo leta; vesele se trenutku kad će ponovno biti na okupu.

U Hrvatskoj uživaju u zasluženoj mirovini. U Njemačku, u grad Aalen, otišli su mladi, privremeno; i ostali duže od 40 godina. Svake godine, mislili su, vratit će se pa je stariji sin Mario i ostao u Međimurju kod bake i djeda, privremeno. Takva su bila vremena. Oni su, pak, svaki praznik putovali doma, pomagali roditeljima na poljoprivredi. Rekli bismo, tipična naša gastarbajterska priča, ali svaki život piše roman.

Mlađega su sina čak u Hrvatskoj upisali u prvi razred, ali je ipak školovanje i počeo i završio u Njemačkoj. Kupili su tad i kamion da se bave prijevozništvom kad se vrate. No, kad je o poslu riječ, na koncu bi uvijek prevagnula Njemačka. Još samo godinu dana pa još samo jednu, i jednu, i jednu…

– Nije nam bilo lako u početku, ali imali smo sreće i pronašli dobra radna mjesta. Ja sam u tvornici optike radila 38 godina i stekla mnogo prijatelja, mahom Njemica, s kojima sam i dandanas u kontaktu – kaže nam Marija.

– Otišao sam prvi, a da nisam znao njemački. Brzo sam to prevladao, a moje je treće radno mjesto bila i treća sreća, 35 godina sve do mirovine. U tvornici automobilskih dijelova radio sam na sve složenijim strojevima, a na koncu i na računalu – nastavlja Ivan. 40 je godina bio član njemačkog Sindikata metalske industrije, a duže od desetljeća i sindikalni povjerenik u tvornici s više od 560 radnika.

Pitamo ga kako je biti sindikalist u Njemačkoj. - Stalna je borba za veće plaće i bolje uvjete – odgovara.

– Kad smo došli 70-ih godina, radili smo 42 sata na tjedan, a posljednjih 20 godina 35 sati na tjedan. U našim firmama uvjeti i plaća doista su bili dobri; sve je uređeno, i svi se propisanog drže; važno je to radnicima, ali i poslodavcima. -

Ivan je godinama bio predsjednik Hrvatske katoličke misije "Alojzije Stepinac" u Aalenu, gradu u južnoj Njemačkoj. Ondje su se sa sunarodnjacima susretali svake nedjelje. – Misa, druženje, povremeno i zabave s ljudima iz Međimurja, iz cijele Hrvatske i BiH. To nam je mnogo značilo; bila je to veza s domovinom. Jedno sam vrijeme vodila naš pjevački zbor, plesala u folkloru, a folklor je polazio i naš mlađi sin Nikola – kaže Marija.

 – Još smo se više zbližili kad je počeo Domovinski rat. Svaka je obitelj dala tisuću njemačkih maraka; u našoj katoličkoj misiji skupili smo 500.000 tisuća maraka. Prikupljali smo humanitarnu pomoć, pomoć za obranu Hrvatske i dostavljali u Zagreb -  kaže Ivan.

I jedan i drugi sin studij su završili u Njemačkoj, supruge su im Amerikanke i kao mnogi iz novih generacija vode, rekli bismo, suvremeni globalni način života. Roditelji su im, pak, 40-ak godina poslije, odlučili - vratiti se doma.

Poslušajte što kažu o počecima u Njemačkoj, o konačnom povratku u Hrvatsku, o današnjici.

AUDIO: Obitelj Mikac

AUDIO: Obitelj Mikac

10:00