Foto: screenshot Facebook Foto: screenshot Facebook

Velimir Vuk rođen je u Sisku prije 38 godina. Kao dječak s roditeljima je preselio u Ameriku, gdje mu je otac dobio specijalizaciju. Tamo je odrastao, školovao se, diplomirao biologiju i zaposlio se u jednom laboratoriju, gdje je počeo graditi znanstvenu karijeru. Negdje u to vrijeme Medicinski fakultet u Zagrebu pokrenuo je studij na engleskom jeziku. Završio je medicinu kao jedan od najuspješnijih studenata i dobio dekanovu nagradu. Ipak, odlučio je otići na otok i nastaviti raditi u mjestu u kojemu zimi obitava tek stotinjak ljudi.

- Ovdje, Bogu iza leđa, slobodno možeš zaboraviti sve što piše u knjigama i priručnicima, pogotovo kad usred noći dobiješ hitan poziv s Tramerke, nenaseljenog pučinskog otočića pokraj Molata za koji se do te večeri mislilo kako ga nastanjuju samo ovce... Kako da uopće dođem do tamo? Prvo dižem čovjeka da me preveze brodom, ali taj brod zbog velike oseke ne može pristati. U pomoć nam dolazi drugi, manji brod kojim na vesla uspijevamo doći do otočića, preuzeti pacijenta i dovesti ga do većeg broda, pa s njim na kopnu. Eto, to je samo organizacija transporta, gdje je tek sve ostalo – govori Vuk za Slobodnu Dalmaciju.

Za sugrađane ima samo riječi hvale.

– Meni su oni više nego pacijenti, to su mi susjedi i prijatelji. Mene uvijek mogu dobiti, ja nemam radno vrijeme. Ne mogu reći da idem kući s posla u četiri sata kad mi je stan na istom mjestu gdje i ambulanta. Da budem precizniji, od posla do kuće mi je četiri metra udaljenosti. Znate kako u Americi kažu – da je sreća proporcionalna onome koliko si udaljen od posla. Prema tome, ja sam vrlo sretan čovjek – govori Vuk.

- Ja sam i doktor, i sestra, i mrtvozornik, sam svoja ordinacija. Toliko sam se već navikao da mi je sad nemoguće zamisliti da radim negdje drugdje. Zasad je dobro. So far, so good. Još da naučim loviti lignje i bit će super – zaključuje Vuk.

(izvor: Slobodna Dalmacija)