Foto: snimka zaslona/Facebook/FENA Foto: snimka zaslona/Facebook/FENA

Milini radovi svoj su put pronašli ne samo do ljubitelja tradicije u Bosni i Hercegovini, nego i Europe i drugih kontinenata.

Njezine nošnje osim starog kontinenta mogu se pronaći i kod duvanjskih iseljenika na drugim kontinentima, a svoje radove izlagala je na sajmovima u BiH, Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, a neki od njih bili su izloženi i u muzejima za starinu.

Milina priča i izrada modnih detalja počela je odmah nakon Domovinskog rata kada se osnovalo lokalno kulturno umjetničko društvo, a do tada se bavila privatnim obrtom, šivanjem i popravkom odjeće po mjeri.

- Prvo sam napravila nekoliko komada narodnih nošnji za mlađe uzraste iz našega kulturno umjetničkog društva i kada je naš narod to vidio počele su malo veće narudžbe - kaže Mila Šteko.

S izvornim narodnim nošnjama iz svoga kraja Mila je opremila više kulturno-umjetničkih društva u općini Tomislavgrad, zatim društva koja su osnovali Duvnjaci u dijaspori, poput KUD Duvanjske rose u Bernu, a narodne nošnje radila je i za Kuprešake, Širokobriježane te izvan granica BiH u Središnjoj Europi.

Mila pojašnjava kako se narodna nošnja radi s velikom preciznošću i po uzorku koju želi naručitelj.

- Ako naručitelj želi svoju izvornu nošnju, tada sa sobom donese uzorak odnosno mustru ili se pozajmi iz muzeja koji to čuvaju i temeljem toga ja radim jednu, dvije ili više komada, ovisno od toga koliko se naruči - kaže Šteko.

Izrada narodnih nošnji uglavnom se obavlja ručno i s velikom preciznošću, što traži i mnogo vremena. Neki detalji se rade šivaćim strojem i uglavnom su to nijanse oko košulja.

- Izrada nekih dijelova nošnji je jako zahtjevna, poput muškog prsluka s izrazitim i ukrasnim detaljima, odnosno vezovima, koji uzimaju od dva do tri mjeseca rada - kaže Mila.

Ističe kako kompletnu mušku narodnu nošnju čini prsluk, košulja, čakšire, opanci, anterija i kapa, dok su sastavni dijelovi ženske narodne nošnje košulja, čerma, pregača, pojas i šudar kapa koja se pravi ovisno o tome radi li se o djevojci gdje idu plete, dok je kod ostalih drugačije.

Mustru odnosno uzorak za izradu duvanjskih nošnji na početku je pronalazila kod rijetkih mještana ovog kraja i mogu se, kako kaže, na prste nabrojati tko ih ima, a tako je i u drugim okolnim krajevima od Kupresa, Rame i dalje prema Hercegovini.

- Vrijednost jedne narodne nošnje za mušku ili žensku osobu kreće se oko 800 eura, s tim da prsluk sa svojim ukrasnim detaljima i vezovima najviše uzima kako vremena tako i posebnog materijala, ali s tim je pola posla gotovo - ističe Mila.

Nošnju uglavnom radi sama, tek u nekim zahvatima strojem ili ručno, ovisno o svojim obvezama, priskače joj kći Zdravka.

Osim narodnih nošnji, Mila radi i druge ručne rukotvorine poput šalova, muških pojaseva, papa, torbica, a za izradu ruta, ženskih pregača, prostirki za kuću, ponjava, prekrivača, zidnjaka koristi tkalački stan.

- Većina od ovog nabrojanog se tkalo najviše od vune koja se prvo prala, čistila od prljavštine, sušila, češljala i raznim postupcima pripremala za obradu - dodaje Šteko.

U Milinom donjem dijelu kuće također se nalazi jedan starinski tkalački stroj (razboj za tkanje) koji je u ovom narodu poznat pod imenom stan koji je još upotrebljiv.

- Dok još nisu došli moderni šivaći strojevi i nije se toliko razvila trgovina, dosta kuća u našem kraju je imalo tkalački stan gdje su se žene sastajale i pekle zanat - s ponosom govori Mila.

Što se tiče materijala za izradu narodnih nošnji, kaže kako ih je uglavnom nabavljala s područja Središnje Bosne, dok su  materijali poput čoje stizali iz Zagreba, a posebne konce i ukrase pronalazila je i u Austriji.

- Želja mi je da izradu narodnih nošnji netko naslijedi, a najviše bih voljela da ima neka udruga u Tomislavgradu koju čine mlađe osobe kojima bi se prenijelo naše znanje da ne ode duvanjska starinska kulturna baština u zaborav - zaključuje Mila.

/FENA/HMS/