Foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija Foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija

- Putnica sam s četiri domovine zarobljena između karantene i karantene. U Atenu sam se uspjela vratiti tek krajem listopada. Ponovno sam u karanteni u Grčkoj zbog drugog vala epidemije. Osjećam se zarobljenoma na stubama, između vrata i ograde. Imam potrebu za bijegom, ali kamo? Zašto? Od čega ili od koga? Stube... faze...sati... dani... mjeseci... godine... Statični dani i mi koji se krećemo između njih.

Bavim se kazalištem, nečim nemogućim za ova vremena. Netko kaže: moraš izmisliti nešto novo! Jasno. Pribjeći drugim sredstvima kako bi doprli do publike. Drugi načini. Ali kazalište na ekranu nije kazalište. To bi mogla biti snimljena izvedba. Jezik možemo posuditi iz kina - ističe argentinska glumica. 

Mariana tvrdi da kazalište bez prisutne javnosti koja špijunira, diše, nije kazalište: - Biti “nasukana” u Argentini, u mojoj voljenoj Salti, s majkom i jednom od mojih sestara, bila je privilegija. Moći provesti više vremena s njima. Vrijeme. Kad je započela karantena, čula sam kako mnogi ljudi govore o vremenu, imati više vremena, ali onda zašto smo većina mojih kolega i ja imali sve manje vremena. Sve više projekata. Pretpostavljam da potreba za stvaranjem, bez pronalaženja načina za to stvara tempiranu bombu za svakog umjetnika. Projekti u koje smo uskočili bez razmišljanja, znajući da nećemo naplatiti ni lipe. Među njima je i "Forced Memories "Prisilne uspomene), izvedbeni umjetnički projekt u režiji grčke kolegice, u kojem sudjeluju umjetnici iz različitih zemalja. 

Usred ovog procesa pojavila se jedna od “skrivenih” grana njezinog obiteljskog stabla: - Legenda kaže da se, kad je osam braće pjevalo zajedno, otok Brač zatresao. Zahvaljujući istraživačukom radu jednog od mojih rođaka, otkrili smo da nije bilo osmero, već jedanaestero braće Hržić koji su svojim glasovima iz Supetra zatresali otok, a njihovi potomci rašireni su u mnogim zemljama (Hrvatska, Čile, Argentina, Sjedinjene Države). Marko je moj pradjed.

Ovaj “ponovni susret” s podrijetlom izravno je utjecao na moj kreativni proces,  što je dovelo do "Kopanja po sjećanjima predaka", mog nastupa koji je dio Prisilnih uspomena. Ne možemo ići u budućnost ako ne spasimo svoju prošlost. Susret sa starim fotografijama koje oživljavaju budeći sjećanje na naše pretke. Niti koje dolaze iz prošlosti, pomažući nam da utkamo svoj život. Koju priču krije izgled ovog pradjeda?

Stablo predaka kao ljestve. Stube vremena. Labirinti krvi. Grane koje se dodiruju, odvoje se, sretnu se, izgube se, ponovo se okupe. Retci stranice na kojoj se piše povijest, naša povijest. Jer od toga smo sazdani mi ljudi. Od priča. 

--- BEZ NASLOVA ---

Mariana Kútulas Vrsalović (osobna arhiva/ustupljene fotografije)

4 fotografija

Mariana kaže da osoba bez povijesti bila bi vreća kože puna hrskavice, praznih kostiju: - Prolaz kroz vrijeme sa svom svojom nostalgijom, ožiljcima, nadama, strahovima i projekcijama. Svaki put kad se pogledamo u zrcalu, oni su tu, u svakom koraku, u svakoj stanici. Ako pažljivo pogledamo, kroz tunel zjenice, možemo ih dodirnuti, osjetiti, zagrliti i reći im da smo ovdje, vezani vječnim zagrljajem koji se nikad ne lomi. Mi smo djeca brodova.

Ovo “putovanje u prošlost” i povezanost s rođacima koje nikada nisam vidjela, ali s tako snažnim zajedničkim korijenima koji čine da prepoznam djeliće sebe u njima, natjerali su me na razmišljanje: toliko se žalimo, a ti su pradjedovi i prabake prošli ovo i još mnogo toga u puno težim uvjetima. Male boginje, pogrešno nazvana “španjolska” gripa, u vrijeme rata, bez mogućnosti koje danas imamo da se međusobno povežemo. To se već dogodilo i dogodit će se.

Doći će vrijeme kada ćemo se moći susresti,... a u međuvremenu valja nam se pouzdati u njihovu pjesmu, koja zajedno, u pozadini, čini da naš otok titra u svakome od nas. Krv nije voda - ističe Mariana Kútulas Vrsalović, argentinska glumica hrvatskih korijena.