(Foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske) (Foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske)

Tijekom protekloga vikenda, po prvi put otpočetka ožujka bio sam promatračem svirke uživo i sudionikom večernjeg izlaska. Prije travnja takvu rečenicu nitko ne bi ni primijetio, no, bila je to premijerna zagrebačka klupska svirka uživo od pojave koronskog zla koje nas je snašlo. Bilo je gotovo nestvarno. Neprestano sam se okretao, vrtio glavom, kako bih upio atmosferu, promatrao nasmijane ljude bez maski, ljude koje plešu. Osjećao sam uzbuđenje identično onom koje sam proživljavao tijekom svojih prvih izlazaka u vremenima adolescentskih dana, isto ushićenje, naivnu percepciju, sreću... A prošlo je samo devet tjedana… 

Navike se brzo gube i stječu nove. Znanstveno je dokazano da ljudski mozak ima sposobnost plasticiteta, mogućnost prilagođavanja, regeneriranja i napretka. Psiholozi kažu da je trebalo, laički rečeno, preusmjeriti fokus na radnje i navike kojima smo se mogli posvetiti u zadanim uvjetima. Čini mi se da sam to uspio dovesti do perfekcije, dani mi nikada nisu bili predugi, aktivnosti nije nedostajalo, iako svjestan problema, nisam padao u depresije. Do te mjere sam preusmjerio svoje mentalne vojnike, da mi nije nedostajalo ni nastupanje uživo, a muziciranje je moja najdraža ljubav, najkonstantnija predanost i potrebita ekspresija. Naravno, različiti smo, i mentalno i egzistencijalno, nije isto preživljavati koronu hollywoodskom glumcu u kući od sedam katova ili prosječnom hrvatskom radniku s četveročlanom obitelji u četrdeset i pet stambenih kvadrata. 

Problem je i to trenutačno nedefinirano stanje; djelomično popuštanje mjera nas opet zbunjuje, i u stvari, traži novu prilagodbu. Je li korona gotova? Možemo li se ponašati kao ranije? Ako nije i ako ne, moramo stvarati hibrid između bivšega života i dvomjesečnoga života u izolaciji, što je opet zahtjevno, jer traži od nas opet novi model bivstvovanja. Da, previše je to i za nas prilagodljive Zemljane. 

O financijama nije potrebno pisati. I ovo relativno kratko vrijeme stajanja na mjestu, donijet će recesiju od pet godina. Bojim se misliti o tome što bi bilo da je ovo trajalo duže. Naravno da će financijska kriza utjecati na milijune života, ali nisu samo financije ono što će ostaviti ožiljke na našoj psihi. Svjetska zdravstvena organizacija nedavno je objavila manifest koji govori o velikoj brizi za mentalno zdravlje. PTSP, ili posttraumatski stres, je oružje s odgođenim paljenjem koje se predviđa mnogim zemljanima u nadolazećim mjesecima. Nažalost, oni koji su vidno najlošije prošli kroz ovo krizno razdoblje, potencijalni su pacijenti navedenog stresa. Ali ne samo oni. Tijekom korone mnogi su se skrivali iza svojih bezbrižnih ekspresija, a “kazna” za nošenje takve maske stići će na naplatu i takvima, koji su uspjeli zavarati druge, ali ne i sebe. 

Jake emocije su te koje daju nijansu našim sjećanjima i od naših emocija vezanih za ove događaje ovisi kako ćemo sve ovo pohraniti. Kako još uvijek prolazimo kroz epidemijski proces, a iza nas je sad i iskustvo borbe s virusnim zlom pivskog imena, imamo šansu racionalnije, razumnije, pa rekao bih, čak i vedrije sagledati stvari i izbjeći klasični PTSP. Jedan od preduvjeta za PTSP je i osjećaj bespomoćnosti, a za to mislim da ipak nema razloga, Hrvati su uvijek bili snalažljiv narod. Za kraj, ne mogu si pomoću a da ne posegnem za onom Krležinom: "Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu".