(Foto: screenshot/YouTube) (Foto: screenshot/YouTube)

Jedan od najboljih tamburaša na svijetu Jerry Grcevich rođen je u malome mjestu Turtle Creek kraj Pittsburgha u Sjedinjenim Američkim Državama. I njegovi roditelji su rođeni u Americi, a njihovi u Ameriku došli iz raznih mjesta u Hrvatskoj – iz Ozlja, Karlovca, sela Segetac u Podravini. Jerry je odrastao u glazbenoj obitelji. Njegov otac Joseph Grcevich, također dobro poznati tamburaš, uvršten je u "Tamburitza Hall of Fame" kao i Jerry, kao najmlađi tamburaš kojemu je ta čast ukazana. Svoje prvo glazbeno obrazovanje i dobio je od oca, još kao i ujaka Marka Grcevicha kao sedmogodišnjak.

- Otac baš nije imao puno strpljenja sa mnom, ali ujak jest… tata je htio da odmah budem dobar... Imao sam dara i dobru desnu ruku. Note, istina, nisam znao tada čitati -  to sam kasnije naučio, tijekom svoga formalnog glazbenog obrazovanja - ali imao sam sluha i ljubavi za glazbu i nastavio sam se glazbeno razvijati iz godine u godinu - govori Grchevic.

U kući je uvijek bilo puno ploča s hrvatskom glazbom, posebice tamburaškom, i mađarskom - romskom. Kad bi očev orkestar vježbao, Jerry je uvijek bio tu i slušao. Roditelji bi ga često i vodili na koncerte kad je bio mali. On bi zaspao tijekom večeri na tri stolice iza pozornice - uz zvuke glazbe.

S 10 godina, Jerry je već svirao u tamburaškome orkestru svog oca.  1972. godine, kad je navršio 20 godina, Jerry, koji je već imao i vlastiti orkestar, otišao je po prvi put u Novi Sad da bi učio i kod velikoga Janike Balazsa. Ti će se susreti ponoviti jos nekoliko puta tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Tada je sreo i Zvonka Bogdana kojega će kasnije često pratiti na njegovim gostovanjima u Sjedinjenim Državama i Kanadi, a posljednjih godina i na njegovim koncertima u Hrvatskoj.

(Foto: screenshot/YouTube)

Jerry provodi velik dio vremena u Hrvatskoj, da bi proučavao stari i prikupljao novi materijal i da bi se, kako kaže, “kao glazbenik-tamburaš okušao u matičnoj sredini, u kojoj taj instrument još uvijek pripada središnjoj struji, još uvijek je ‘mainstream’… - Tambura je u Hrvatskoj još uvijek više dio kulture pa kad ljudi nešto slave – rođendane, krizmanje, mature….kad su svadbe, oni se uvijek vraćaju svojim korijenima, a ti su korijeni u Hrvatskoj -  tamburaška glazba.”

U Americi, Jerry takvu glazbu izvodi već više od 40 godina i majstor je na svim glazbalima koja čine tamburaški ansambl – na braču, na tamburica-čelu, na bugariji ili kontri, ritmičkom instrumentu, kao i na berdi odnosno begešu te basu. Kao primaš, Jerry je virtuoz na bisernici, vodećem instrumentu. Uz to, Grčević je i iznimno talentirani skladatelj. Jedna od najpopularnijih pjesama iz njegovog repertoara, njegov “znak raspoznavanja” je "Moja Juliška".

Glazba je njegova, a tekst je napisao Miroslav Škoro, s kojim se susreo u Americi 1990. godine. Neko su vrijeme, na Jerryjevo veliko zadovoljstvo, zajedno radili i snimili jedan album. “Moja Juliška” bila je, na tom albumu jedna od nekoliko zajedničkih pjesama. - Uvijek sam priželjkivao da naiđe netko kao Miro, netko tko je tako talentiran, tko zna lijepe tekstove pisati koji su meni, onda, užitak uglazbiti - priča Grchevic.

Održavati živom tamburašku glazbu i tradiciju nije lako; pred Jerryja, koji se ne bavi ničim drugim, nego isključivo glazbom, postavljaju se mnogi izazovi.

- Ima teških trenutaka baš zato što toa ovdje nije mainstream glazba. Teško je održavati naša glazbala... kad je u pitanju gitara – nema problema, ali tambura, ona je malo drugačija. Uz to, postavlja se i pitanje gdje svirati i kako, svirajući ovu vrstu glazbe, zaraditi da biste barem bili na pozitivnoj nuli. A onda treba smisliti i kako svirati da bi se ljudima dopali, da bi oni uživali u glazbi. To često znaci da tradiciju, kako bi se ona uopće održala na životu, treba donekle mijenjati, prilagođavati, to se događaja i sa svim drugim tradicionalnim umjetnostima, ali treba uvijek na umu imati da se ne smije predaleko otići, jer prijeđete li granice suviše daleko, gubite na autentičnosti - objašnjava Grchevic.

(Foto: screenshot/YouTube)

Jerry ostaje vjeran tradicionalnim glazbenim korijenima čak i onda kada sklada nove melodije, bliže ukusu današnje generacije. On i njegov ansambl sviraju na različitim slavljima u hrvatsko-američkim zajednicama, sviraju i na koncertima diljem Sjedinjenih Država. Razvili su jedinstveni stil, sviraju uglavnom hrvatsku glazbu, ali i mađarsku i rumunjsku i glazbu susjednih zemalja, a ako je gost Irac i poželi nešto irsko, odsvirat će za njega i nešto irsko.

Svoje koncertne programe nastoji učiniti zanimljivima i privlačnima široj publici – uz tradicionalnu hrvatsku glazbu tu je uvijek i – živahna romska…

- Ako ljudi ne razumiju hrvatsku glazbu, ili jezik, uvijek dobro reagiraju na onu koju je snimio Zvonko Bogdan… "Evo banke, Cigane moj"… to uvijek vole, a i "Đelem, đelem"… te dvije uvijek publiku zapale - priča Jerry.

2005. godine nacionalna zaklada za umjetnost – National Endowment for the Arts – u Washingtonu, nevladina je agencija čija misija je podržavati vrsnost u umjetnostima i približiti ih svim Amerikancima, dodjelila je nagradu Grčeviću. Zaklada svake godine, još od 1982, dodjeljuje nagrade pojedincima – folk i tradicionalnim umjetnicima, za njihova individualna postignuća u raznim umjetnostima i za njihov životni doprinos bogatom nasljeđu Sjedinjenih Drzava. Nagrada se dodjeljuje samo jedanput u životu i najveće je priznanje koje Amerika iskazuje svojim folk i tradicionalnim umjetnicima.

(Glas Amerike)