(Foto: Ivan Grbešić/ Facebook/ snimka zaslona) (Foto: Ivan Grbešić/ Facebook/ snimka zaslona)

Dio intervjua s Ivanom Grbešićem za internetski portal Dijaspora.hr prenosimo u nastavku. 

Rođeni ste u Kanadi. Vaši su roditelji iz Hrvatske. Možete nam opisati njihov put?

Rođen sam 1975. godine u Sudburyju, gradu u sjevernom Ontariju koji je poznat, među ostalim, po hokeju, snijegu i hladnoći. Odrastao sam u obitelji, inače aktivnoj članici naše hrvatske zajednice i katoličke župe sv. Marka. Moji su korijeni iz širokobriješkog sela Dobrkovići – iako mi se otac Mirko rodio u Risovcu, nedaleko od svetišta na Kedžari koje je poznato po grobu Dive Grabovčeve i Blidinjskom jezeru u Hajdučkoj republici Mijata Tomića.

Otac je pobjegao iz komunističke Jugoslavije 1965. kao 18-godišnjak, nakon što je primio poziv za vojni rok. Autobusom je krenuo iz Širokog Brijega do Sarajeva, a zatim vlakom do Maribora i dalje do Črna na Koroškem u Sloveniji, gdje su se prijatelj i on (za kojeg smo nedavno doznali da živi u Australiji) pješice probili kroz gusto pošumljena brda kako bi preko granice prešli u Austriju. Nakon gotovo četiri mjeseca u izbjegličkom logoru, imao je dvije mogućnosti: preseliti u Kanadu ili Australiju. Odabrao je Kanadu.

Nakon desetodnevnog putovanja na M/S Berlin iz Bremerhavena, Njemačke za Montreal, stigao je u zemlju utočišta, gdje je cijeli svoj život uglavnom radio po rudnicima i rafinerijama. Majka Zdenka pridružila mu se 1974. godine i nakon što je rodila troje djece (Ivana, Marianu i Andriju), uglavnom se bavila našim odgojem – i odigrala je ulogu okosnice obitelji.

Nešto Vas snažno veže za Hrvatsku. Što je to i zašto?

Korijeni u domovini su mi duboki, a uglavnom me veže ljubav za svoj hrvatski narod, obitelj, vjera i uspomene iz djetinjstva. Neka od mojih najdražih sjećanja vezana su za vrijeme provedeno s bakom i djedom i širom obitelji, nizanje duhana, nošenje u sepetu, mlaćenje žita, nogometne utakmice, devetnice širokobriješkoj Gospi te hodočašća u Međugorje (Kraljici Mira) i na Kedžari (Divi Grabovčevoj). A vrhunac tog razdoblja iz mog života – početak hrvatske državnosti i prekid s totalitarizmom – doživio sam u domovini 1990. s obitelji ispred bakine i djedove kuće. Putem Hrvatske televizije gledali smo izravan prijenos s Markova trga kada je skinuta zastava sa zvijezdom petokrakom i podignuta povijesna hrvatska zastava (slična onoj na mom zidu u spavaćoj sobi u dalekoj Kanadi). Kako sam tada zavolio zemlju Hrvatsku, volim je i dan-danas i više jer razumijem tko sam, znam otkud su mi korijeni i cijenim žrtvu svih koji su pridonijeli da se ostvari prvi dio hrvatskog sna: slobodna, neovisna, samostalna i međunarodno priznata Hrvatska.

Nakon što se Hrvatska osamostalila, redovno posjećujem domovinu, a ovih posljednjih desetak godina i nekoliko puta godišnje. Kada sletim zrakoplovom u Zagreb, Zadar, Split ili Dubrovnik, osjetim neku neopisivu radost i ponos. Obvezno poljubim dlan svoje ruke i njome potapšam svetu hrvatsku zemlju nakon svakog dolaska. A kada krenem prema Širokom iz Međugorja i dođem iznad Turčinovića ili iz Splita na Dužice, pogled na Široki Brijeg je poseban i srce “malo” jače kuca, a suza bude pri odlasku i kada je najveća suša u Hercegovini. Slično je i kada odlazim iz Lijepe Naše. Zahvalan sam roditeljima što su nas učili odmalena da volimo sve ono naše – od ljudi i običaja do raznih krajeva – pa zato se osjećam povezan gdje god dođem diljem domovine, iako je najjači osjećaj tamo otkud potječe i živi obitelj.

(Foto: Ivan Grbešić/ Facebook/ snimka zaslona)

Životni put vodio Vas je kroz različite dijelove Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Južne Amerike i Europe?

Nakon što sam 1997. završio studij političkih znanosti i međunarodnih odnosa, zamijenio sam rodni Sudbury za glavni grad Kanade, gdje sam na pravnom fakultetu 2000. završio studij. U međuvremenu se život zakomplicirao, ili neki bi rekli uljepšao, spoznajom svoje buduće supruge Ive tijekom nedjeljne mise na Kanadsko-hrvatskom folklornom festivalu, gdje sam nastupao. Iva potječe iz najstarije hrvatske župe u Kanadi – sv. Franje Asiškoga u Windsoru, koja je otvorena 1950. godine i obitelji koja je također aktivna članica njihove hrvatske zajednice.

Iako sam uvijek razmišljao o karijeri u diplomaciji, životni put odveo me u financijski centar Kanade, na Bay Street u Toronto. Tamo sam nakon dosta truda u 34. godini života postao partner u jednoj od najsnažnijih kanadskih odvjetničkih kuća. Stikeman Elliott LLP broji oko 500 odvjetnika diljem Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Engleske i Australije. Kao odvjetnik, koji se bavi međunarodnim transakcijama i financiranjima vezanim uglavnom za rudarstvo, provedem dosta vremena putujući ne samo kroz Kanadu, već dijelovima SAD-a i Južne Amerike (Argentina, Brazil, Čile i Peru) te do raznih financijskih centara diljem svijeta i Europe.

Otkrio sam u životu učinak integriranja svoje strasti (sve hrvatsko) u posao i privatni život. Kako nema značajnih rudnika u Lijepoj Našoj, prepoznao sam jedno drugo hrvatsko blago – hrvatski narod razasut diljem svijeta. Kada se uputim negdje sa svojim poslom, ne postoji puno vremena za razgledavanje odredišta, ali uvijek nađem trenutak za istraživanje naših ljudi i posjet lokalnim zajednicama ili župama. Obišao sam puno mjesta i upoznao puno zanimljivih ljudi. S jedne strane sam tužan kada pomislim koliko se Hrvata iselilo tijekom samo posljednjih 150 godina – jer ne postoji mjesto gdje sam bio, a da nisam pronašao ljude iz našeg kraja. S druge strane, toliko sam ponosan kada vidim što su sve izgradili – putem Estadio Croata (hrvatski sportski i kulturni klub) u Santiagu, Čile, gdje su se naši najviše naseljavali krajem 19. i početkom 20. stoljeća – i koliko imamo uspješnih primjera, poput obitelji Luksic u Čileu, koja je među najsnažnijim obiteljima u rudarstvu bakra. A takvih primjera ima puno. U susjednom Peruu ima značajno manje Hrvata nego u Čileu, ali njih drži na okupu, među ostalima, hrvatska župa Sv. Leopolda Mandica. Ne prolazim kroz Limu, a da ne posjetim župnika mons. Dragu Balvanovića i vikara Marka Jukića. Iako su tamošnji Hrvati uglavnom izgubili materinji jezik kroz naraštaje, osjeti se među članovima župe velika ljubav i ponos na njihovo hrvatstvo, kada tijekom mise župljani zapjevaju hrvatske pjesme poput Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata. Jednostavno, za naježiti se.

Budući da ste predsjednik Savjeta Vlade za Hrvate izvan domovine i da ste upoznali mnoge naše ljude diljem svijeta, kako vidite tu globalnu povezanost dijaspore među sobom i s domovinom?

Odmalena sam, kao i mnogi drugi u dijaspori, bio sudionik hrvatskog folklora, nogometa i škole. Kako sam sazrijevao, postao sam sve aktivniji član zajednica u kojima sam živio – bilo to u Sudburyju putem hrvatskog radija i vijesti tijekom rata devedesetih, upravnog odbora hrvatskog centra, župnog vijeća, istraživanja povijesti Hrvata u Sjevernom Ontariju – ili u Torontu putem upravnog odbora Kanadsko-hrvatske gospodarske komore, Kanadsko-hrvatskog fonda za stipendije, Kanadskog fonda za priznavanje internacije iz Prvog svjetskog rata, društva Tribute to Liberty i među ostalim karitativnim, župnim i povijesnim aktivnostima. Prije sedam godina prihvatio sam imenovanje u savjet Vlade RH i izabran sam za predsjednika od 45 predstavnika iz cijelog svijeta.

U kontekstu tog djelovanja stečena su poznanstva s mnogim Hrvatima ne samo ovdje gdje živim, već diljem Kanade i iz drugih zemalja gdje me odveo ranije spomenuti životni put. Stekao sam uvid u funkcioniranje naših pojedinih društava i zajednica. Dok se Hrvati u Bosni i Hercegovini bore za svoj opstanak, Hrvati u svijetu bore se za očuvanje svog identiteta.

Uvijek se lakše boriti kada imate potporu, nego da to činite samostalno. Hrvati izvan Hrvatske i Bosne i Hercegovine trenutačno se bore pojedinačno u sklopu svojih društava i zajednica, i po svojim pojedinim gradovima i zemljama da očuvaju hrvatski identitet. Radimo na tome da uskladimo napore na međudruštvenoj razini diljem svijeta (bez uloge državnog aparata iz Republike Hrvatske). Na primjer, nekoliko sati nakon što je razorni potres pogodio Banovinu, udružilo se nekoliko udruga hrvatskih iseljenika u zajedničkoj inicijativi “Globalna pomoć za Hrvatsku”. Iako će se neki ljudi usredotočiti na prikupljeni iznos od 220 tisuća američkih dolara, važno je istaknuti da se udružilo 30 hrvatskih udruga iz Australije, Kanade, Čilea, Njemačke, Japana, Slovačke, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Venezuele, što je značajan iskorak u suradnji i stvaranju povjerenja. Ovo je prvi put da nas se okupilo toliko još od obrambenog ili oslobađajućeg rata devedesetih godina. Nedavno smo također pokrenuli projekt “One Croatia”, koji je zapravo udruženje svih tih istih društava s idejom da ćemo ubuduće raditi i na edukativnim programima, razvoju gospodarstva, razmjeni znanja, kako bi se konačno iskoristio potencijal koji smo prepoznali među našim ljudima diljem svijeta.

Cijeli intervju pročitajte na poveznici