Ivan Lupis Vukić (Foto: screenshot HRT) Ivan Lupis Vukić (Foto: screenshot HRT)

- Iseljeništvo je bila njegova glavna opsesija. Otac ga je odveo u Ameriku kad je imao 15 godina da vadi oštrige u New Orleansu. I onda mu jedan prijatelj rek'o: Pa za Boga, valjda nećeš sina uništit tim poslom?! Onda se namjestio u jednom salunu neko vrijeme, ne znam kolko je mogo imat, 15, 16, 17 godina, gdje je rek'o da je radio od 6 ujutro do 10 uvečer, a sjedio samo kad se jelo. Tada još nije bilo ni elektrike, u 10 sati uvečer sa šterikom on je učio engleski. Jer je vidio ako ne nauči engleski da neće ništa napravit. Zatim se upisao u stenografsko društvo,  postao na kraju tajnik toga društva, a pisat' o iseljeništvu počeo je sa 17 godina - prisjeća se Mara Pilković, kći Ivana Lupisa.

Njemu je Viganj bio sve, prepričava njegova kći Mara (Foto: wikipedia.hr)

Mara: Viganj je duboko u meni zbog toga što je on bio duboko u mome ocu

Ivan Lupis-Vukić rodio se u Vignju na poluotoku Pelješcu 12. veljače 1876. godine. Od 1882. do 1888. pohađao je i završio osnovnu školu u mjestu. Njegov otac Florio, pritisnut teškim ekonomskim prilikama 1891. godine otisnuo se preko oceana u New Orleans i poveo sa sobom svojeg petnaestogodišnjeg sina. I tu počinje težak rad, odrastanje, obrazovanje i odabir Ivanova životnog puta, a odabrao je – pero, i već kao 17-godišnjak utro put svojoj cjeloživotnoj profesiji oglasivši se prvi put u Hrvatskoj zori, listu koji je izlazio u Chicagu. Potom se javljao i u drugim glasilima naših iseljenika: Slobodi – također iz Chicaga, Danici i Zajedničaru iz Pittsburgha, Slavjanskoj lozi iz San Francisca, Napretku iz Hobokena...

- Znam da je imao veliku ulogu u osnivanju Hrvatske bratske zajednice. Uvijek je bio član sve do smrti, i pisao u Zajedničaru i na hrvatskom i na engleskom. Ali najveći dio njegova života se zapravo odvijao prije nego smo se mi rodili jer je on rođen u pretprošlom stoljeću. On je vječno o iseljenicima pisao, za njih se brinuo i osnovao Biro za iseljenike. Ja sam se udala i imala svoju djecu, nisam imala vremena i počela sam se baviti njegovim radom tek kad sam otišla u mirovinu. Tada sam počela istraživati i saznala zapravo koliko je toga napravio - govori Mara.

Prvi dopisnik iz SAD-a

Ivan Lupis-Vukić nije pisao samo za američke novine, nego je svoje dopise slao listovima u domovini. Pisao je za Pučki list, koji je izlazio u Splitu, zadarski Narodni list i zagrebačke listove. Svojim člancima utjecao je na buđenje nacionalne svijesti među iseljenicima i aktivno poticao osnivanje iseljeničkih društava. Njegov najvažniji doprinos je osnivanje iseljeničkoga društva "Narodna hrvatska zajednica" u Pittsburghu 1894., koje se kasnije razvilo u "Hrvatsku bratsku zajednicu", najjaču iseljeničku organizaciju u svijetu.

Lupis je izvještavao i o političkim zbivanjima u SAD-u. 1894. pisao je o Teslinim pokušajima na izumu "transmisije očinjeg vida" - televizije, a nakon što ga je upoznao, u više je navrata između dva rata i poslije Drugog svjetskog rata pisao o njemu i njihovu susretu.

U svome prvom povratku domovini od 1898. do 1920. istaknuo se svojim neumornim novinarskim i društveno angažiranim radom te s nepune 33 godine života bio najmlađi zastupnik Narodne hrvatske stranke i u Saboru pokrenuo pitanje zaštite iseljenika. Tad je započeo i suradnju s nizom najuglednijih britanskih novina i časopisa, s New York Heraldom, Parizom..

"Moje ti je srce poput jedne dinje. Pa sad jednoj, sad drugoj naginje"

- Ja njega pamtim kao sijedog čovjeka i ljudi su uvijek mislili da smo  ja i moj brat njegovi unuci, jer se on kasno oženio od 53 godine, a ja sam se rodila kad je imao 54. Uvijek je bio toliko bio zaposlen i čitav je život govorio da nije imao vremena ranije se oženiti. Kao dijete ja to uopće nisam shvaćala. Međutim, kasnije kad sam proučavala njegov život i sve, onda sam vidjela da je imao pravo. Međutim, naravno kako je bio vrlo šarmantano, žene su ludovale za njim, ali se on nije nigdje zaustavio. Postoji jedna njegova kratka izreka ili anegdota što je rek'o: Moje ti je srce poput jedne dinje. Pa sad jednoj, sad drugoj naginje. Dinje sazrijevaju baš sada - ljeti. Ako ćeš i tebi dat ću jednu fetu. Tako je on rješavao svoje simpatije -  objašnjava Mara.

Mara Pilković (Foto: screenshot HRT)

2011. godine, u izdanju Hrvatske matice iseljenika, pojavljuje se i knjiga o Ivanu Lupisu Vukiću, autorice - voditeljice splitske podružnice te ustanove Branke Bezić Filipović kojoj je dobro poznat Lupisov životni put i rad, posebice izvan domovine. Autorica je veliki zagovornik opsežnije studije o ovom znamenitom Vignjaninu, odnosno o iseljenicima i njihovim naseobinama na sjevernom i južnom američkom kontinentu koje je posjećivao i čiji je život pratio i bilježio, sugerirajući projekt koji bi se zvao Putovima Ivana Lupisa Vukića.

Žuto za žuto, zlato za kukuruz

Upravo u vrijeme Lupisova boravka u Južnoj Americi rodila mu se kći Mara te je Lupis došao po svoju suprugu i petomjesečnu kći i poveo ih u Buenos Aires. Tu je Mara napravila svoje prve korake, tijekom dvogodišnjeg boravka na južnoameričkome tlu.

No, najznakovitija sjećanja vezana uz oca, obitelj i djetinjstvo vezana su uz Viganj, malo slikovito mjesto na obali poluotoka Pelješca duž Pelješkog kanala.

- Čitav Drugi svjetski rat smo proveli u Vignju, jer je moj otac bio prognan s talijanskog teritorija.  Svega toga se sjećam: osnovne škole, miješane, svi razredi skupa. Drugi svjetski rat u mene se duboko usjekao. Kako je tata bio predsjednik društva Velike Britanije i Amerike u Splitu, a Talijani su zauzeli Split, mi smo malo prije nego je rat buknuo otišli u Viganj. Oni su pretpostavili da on ima radio stanicu i da Englezima šalje vijesti. Došli su u Viganj, pregledali čitavu kuću, tražili radio stanicu, koju naravno nisu našli, njega odveli u zatvor u Split i tamo je suđen. Mama je naravno odmah otišla, tražila vezu kod Talijana, i uspjela u tome da mu dadu mogućnost izbora – ili one Lopare, zatvor, ili da napusti talijansko tlo i da se više nikada ne vrati u Split ni u Italiju. On je naravno izabrao ovo drugo i mi smo otišli na Pelješac. Tako da smo čitavo vrijeme rata proveli tamo i doslovno bili gladni. U ono vrijeme mi nismo imali dućana. Jedini dućan je bio u Orebiću. Korčula je bila talijanska. Nismo smjeli imat barke, nismo smjeli lovit' ribu. Nismo smjeli hodat' uz more, gdje danas ide cesta, nego bi moj otac rek'o: ruksake na leđa, pješke gornjim putem u Orebić, to znači 7 kilometara, kupite eventualno nešto za jest i vratite se natrag u Viganj. Mi smo bili u NDH, a nikad NDH ni vidili ni čuli. S mjesnim partizanima smo šetali otvoreno. Talijani bi došli i napravili ekspediciju. I tako je to trajalo sve dok Italija nije pala. Kad je Italija pala došli su Nijemci. Oni su svih nas iselili. Nismo smjeli ostat pri moru, nego smo morali ić' u Nakovanu da bi oni mogli osvojit' Korčulu koja je bila pod partizanima. Jedan je Vignjanin preplivao kanal da bi upozorio partizane što Nijemci spremaju. To je bilo na Badnji dan. Međutim, vijest nije došla na vrijeme. Nijemci su zauzeli Korčulu, pohapsili sve partizane, a oni su se spremali ić' na Lastovo. Eto, tako je bilo: 4, 5 godina smo proveli polugladni, jer ono što smo imali - ako smo usadili, ili maslinu ubrali ili nešto, to smo jeli. Ili ako je moja teta iz Zemuna poslala paket graha ili kukuruza, onda smo to jeli. Ako ste imali zlato onda ste eventualno sa trabakulom pošli u Gradac, i govorili su: žuto za žuto. To znači: zlato za kukuruz. I tako smo sve zlato potrošili da bi dobili kukuruz - prisjeća se Mara.

Ivan Lupis Vukić - spomen poprsje u Vignju, rad akademskog kipara Kuzme Kovačića (Foto: screenshot HRT)

Početak turizma u Vignju zahvaljući Lupisu

Velik je bio Lupisov doprinos ne samo u njegovu novinarskom i publicističkom radu posvećenom iseljeništvu, nego i onome što je činio za svoj Viganj. 

- Povratkom u ondašnju Austriju, znači u Dalmaciju koja je bila u sastavu Habsburške odnosno Austrijske monarhije, dolazi u Viganj i tu pokreće Hrvatski dom Viganj te zajedno s ostalim stanovnicima Vignja i Nakovane otkupljuje bivši dominikanski samostan za potrebe kulture. U njemu je osnovao Hrvatsku čitaonicu, uredio je prostor za kao plesnu salu i kasnije za školu i vrtić. U prizemnom dijelu je otvorio restoran i 1936. s drugima osnovao turističko-domaćinsku školu. Uz tu godinu može se vezati početak razvoja turizma u Vignju - govori predsjednik Hrvatskoga doma Viganj Ivan Pamić.

Na inicijativu Mare Pilković, a uz potporu Sveučilišne knjižnice i Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Hrvatskog doma i Mjesnog odbora Viganj te Općine Orebić, povodom 140. obljetnice Lupisova rođenja, u listopadu 2016. otvorena izložba u Splitu te održan stručni skup i otkriveno spomen poprsje u centru Vignja.