Kardinal Puljić na božićnoj obnovi u sarajevskoj katedrali (Foto: Armin Durgut/PIXSELL) Kardinal Puljić na božićnoj obnovi u sarajevskoj katedrali (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Intervju je napravio novinar Giacomo Gambassi tijekom posjeta Sarajevu u srpnju 2019. kada je bio član delegacije umbrijskih biskupa predvođenih predsjednikom Talijanske biskupske konferencije kardinalom Gualtierom Bassettijem.

U kratkom uvodu Gambassi se najprije prisjeća dana provedenih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine te ukratko upoznaje čitatelje s mjestima stradanja u proteklom ratu, posebno spominjući tržnicu Markale. Zatim napominje kako je kard. Puljić nadbiskupom postao 1990. godine te da je cijeli rat proveo sa svojim narodom i kako ga je sv. Ivan Pavao II. u Kardinalski zbor imenovao 1994. Također pokušava objasniti tešku i složenu političku situaciju u zemlji koja ima tročlano predsjedništvo i u kojoj su Hrvati katolici najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda te se u nekim situacijama suočavaju s diskriminacijom. Posebna tema je bila i egzodus katolika iz zemlje te pitanje migracija, prenosi Nedjelja.ba.

Uzoriti, u Bosni i Hercegovini katolici su manjina koja se prorjeđuje zbog skrivenog egzodusa koji nikada ne prestaje.

Istina je da smo mi jedno malo stado. Svaki zabilježeni odlazak treba smatrati porazom. Većina naših ljudi napustila je zemlju u strahotama rata. Nakon što je sukob završio, ni politika niti međunarodna zajednica nisu podržali povratak u domovinu. Katolici koji su ostali nerijetko su se osjećali građanima drugog reda. U zemlji nas je bilo oko 800.000 prije rata, a danas je taj broj oko 450.000. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji imamo jedan od najdramatičnijih slučajeva: s 528.000 vjernika spali smo na 180.000.

Zašto se odlazi?

Prije svega zbog nedostatka posla. Gospodarska situacija je užasna, a raširena korupcija pridonosi nezaposlenosti, što koči potragu za poslom. Radna kultura je zapravo odsutna. Miraz visokih zarada gura na odlazak u inozemstvo. No, najozbiljniji problem je drugi: nismo svi jednaki pred zakonom. Tada se traže bolji životni uvjeti izvan Bosne i Hercegovine.

Sarajevo je nazvano "Jeruzalemom Europe" kao raskrižje vjera, etničkih grupa i kultura. Je li to još uvijek tako?

Grad bi trebao biti mjesto susreta Istoka i Zapada. Nažalost, danas dominira bošnjačko-muslimanska nacija koja drži poluge zakonodavne vlasti i medija. Tako su ostali, uključujući nas katolike, ostali na marginama. To nije prihvatljivo. U javnom mnijenju, uvijek se govori o skladnom suživotu, ali u svakodnevnom životu se ništa ne čini da se to ostvari. Sve se to događa pred očima svjetskih moćnika koji su ravnodušni prema ovoj situaciji i koji, naprotiv, gotovo uživaju u egzodusu kršćana iz zemlje.

Kakav je dijalog s drugim kršćanskim zajednicama i drugim religijama, posebice islamom?

Osobno imam višestruke i plodonosne odnose s nekatolicima i vjernicima. Zbog toga smo osnovali Međureligijsko vijeće koje ima zadatak okupiti naše razlike. Brojne su aktivnosti, uključujući i one konkretne koje smo promovirali. Najnoviji pokrenuti projekt je zajednički međureligijski studij na našim teološkim fakultetima.

Je li posjet pape Franje u lipnju 2015. ublažio napetosti?

Bio je to izvanredan događaj ne samo za katolike, nego i za sve ostale. Zahvaljujući njegovoj prisutnosti iskusili smo pozitivan stav prema Crkvi. Ali s vremenom taj zaokret nisu pratili ni mediji ni vlada niti međunarodna zajednica.

Papa traži da se sruše "pregradni zidovi i naprave mostovi bratstva". To je primjenjivo i na Bosnu i Hercegovinu. Koji doprinos može dati Crkva?

I tijekom rata i nakon rata i danas je crkvena zajednica uvijek puno davala na tome području. Prvi je korak promicanje kulture dijaloga koja potiče međusobno poznavanje i prihvaćanje drugog, poštujući različitosti. Osim toga, Crkva, putem katoličkih škola, odgaja mlade ljude u skladu, također i putem ljubavi koja nas uči da budemo bliski svima kojima je potrebna pomoć bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost. Ali mi ne možemo zamijeniti državu.

Kako katolici gledaju na Europsku uniju?

Nama nema drugog puta nego ovu zemlju BiH istinski usmjeriti prema europskoj integraciji. Imamo problem što EU ne zna što bi s nama. Nema konstruktivnih ideja nego samo neke poruke, dok drugi koji žele veći interes svoje rade.

Tema migranata. "Balkanska ruta" prolazi kroz vaš teritorij, dovodeći izbjeglice preko Turske i Grčke u Europu. Tisuće ljudi stacionirano je na vašoj granici, nadajući se ulasku u Hrvatsku koja je dio EU.

Govori se više o migrantima nego o uzrocima migracije. Tko dođe k nama, prije svega bježi od rata i bijede. Zbog toga treba poticati poseban osjećaj solidarnosti. Vrata se ne mogu zatvoriti i mora se osigurati prijem. Naravno, iza potrebitih stoje i trgovci ljudima koji zarađuju na njihovoj koži. To me jako brine.