Carmela Herrera u Zagrebu s kćerkom Karen i sinom Adrianom (foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija) Carmela Herrera u Zagrebu s kćerkom Karen i sinom Adrianom (foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija)

- Treća sam generacija hrvatskih potomaka. Moj djed Jure Lončarić rođen je u Hrvatskoj, u Selcu, 1888. godine. Kada je imao samo 16 godina, donio je hrabru odluku da emigrira u Južnu Ameriku u nadi da će sebi izgraditi bolju budućnost i doprinijeti iz tih dalekih zemalja napretku obitelji. 1904. godine krenuo je zajedno sa svojim bratom Petrom i drugom rodbinom te mnogim sunarodnjacima koji su stigli u Peru, Argentinu, Paragvaj i Boliviju. Tijekom karnevalske proslave mlada žena bacila je na moga djeda vodeni balon koji je više dotaknuo njegovo srce nego tijelo. Uvijek se sjećao da je toga dana rekao "Oženit ću se tom damom!". Tako je i bilo. Nešto kasnije nastanili su se u gradu Huancayo, gdje je razvio poslovnu karijeru u jednom od najboljih hotela tog doba, Gran Hotelu Colón. Moja majka Zoila Rosalía Loncharich bila je najstarija kći. Obitelj je prebrodila mnoge poteškoće, ali je također pokazala velikodušnost dijeleći najpotrebitijima, stalno ih socijalno podupirući, baš onako kako im je nalagala njihova katolička vjera. Tijekom ljetnih praznika obitelj je putovala u Limu kako bi uživala na plaži i s prijateljima - govori Carmela Herrera.

Njezini su se roditelji odlučili skrasiti u Limi.

- Moja se majka sjeća velike radosti koju je izazvala vijest o svršetku rata i to je bio razlog velikog uzbuđenja i slavlja svih sunarodnjaka. U njegovome su hotelu plesali, pjevali i nazdravljali kao jedna obitelj. Kasnije su se neki njegovi zemljaci vratili u Hrvatsku. Moj se djed nije mogao vratiti zbog korijena koje je već imao u Peruu,... no, ipak djelić duše ga je i dalje zvao iz njegova Selca. Umro je 1963. godine. Kaže se da nije važno odakle dolazite, nego kamo idete. Pitam se što bi moj djed sada mislio o tom izrazu... stvarno ne znam, jer je sve relativno. Težak je život imigranta koji završava srcem podijeljenim između dviju država, dviju kultura, osjećajući da više ne pripada ni jednoj jer se već prilagodio. Rođena sam s tom čežnjom za nepoznatom zemljom, s osjećajem podijeljena srca, uz tihi zov daleke zemlje i drugačiji i nepoznat osjećaj. Tako je bilo sve dok mi 2014. godine djedova domovina nije prenijela snažnu vibraciju i tada sam osjetila da smo se našli na istoj valnoj dužini. Tako sam napokon mogla osjetiti svoju dušu potpunom. Od djetinjstva sam sanjala o drukčijem gradu između dvoraca i prekrasnoga mora koje nikada prije nisam vidjela - naglašava peruanska odvjetnica. 

Upoznala je počasnog konzula Republike Hrvatske u Limi, koji joj je pružio više informacija o Selcu.

- I tako smo se 80-ih godina prošloga stoljeća povezali sa zajednicom hrvatskih potomaka u Peruu, upoznali članove hrvatskog kluba "Dubrovnik" i hrvatskog vikarijata na čelu s monsinjorom Dragom Balvanovićem. Pokrenula sam postupak dobivanja hrvatskog državljanstva, a zatim sam dobila i putovnicu te se nastojala povezati sa svojim korijenima. Ne sjećam se kako sam saznala za stipendije na Croaticumu za hrvatske potomke, no nisam dvojila ni sekundu kad sam ugledala svoje ime na popisu polaznika. Odabrala sam grad Rijeku kako bih naučila hrvatski jezik i povezala se s kulturom, jer je blizu Selca, a usporedni mi je cilj bio pronaći obitelj koja je ostala u priči moga djeda. Zaista sam uživala u tom susretu sa samom sobom, preporođenom kraj prekrasnoga Jadranskog mora, povezujući se sa svojim korijenima i njegujući dobre vibracije njegovih ljudi. Pronašla sam Peruanke udane za Hrvate i više nego ikad osjećala sam se kao kod kuće. Moje hrvatske prijateljice su mi također postale poput sestara za cijeli život. Ipak, valja priznati, bilo mi je teško naučiti hrvatski jezik - ističe Carmela Herrera Loncharich. 

Carmela Herrera u Limi s monsinjorom Dragom Balvanovićem i sinom Adrianom (foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija)

2016. godine odlučila je ponovno posjetiti Selce sa svojom djecom.

- Ponovno sam posjetila ujaka Petra i njegovu obitelji, rođaka moje majke, koga sam uspjela kontaktirati nakon višemjesečnoga traženja po crkvama i općinskim zapisima. Mnogi su mi ljudi pomogli odgonetnuti tu povijesnu zagonetku. Ujak Petar mi je rekao da je u ratno doba moj djed slao doznake u Selce i da je to donekle pomoglo tamošnjem gospodarstvu. Stupila sam u kontakt i s potomcima njegova rođaka Ivana Lončarića Papića koji je osnovao prve gradske novine, visokoobrazovanoga književnika, novinara i slikara. Gradska knjižnica sadrži mnoga njegova djela. Kad sam je posjetila primljena sam s velikom čašću, a jedno njegovo djelo dobila sam na poklon. 

Moja djeca dijele taj osjećaj ljubavi koji mi je teško opisati i odmah su se povezala s tom energijom međusobnog pripadanja. Moja kći Karen, koja danas živi u Španjolskoj i pripada hrvatskoj zajednici u Madridu, vraća se kada ima godišnji odmor kako bi uživala u raznim gradovima u Hrvatskoj. Moj sin Adrián dobio je 2019. godine stipendiju Croaticum. Povezao se s obitelji i prijateljima iz naše druge domovine i tijekom zdravstvene krize izazvane koronavirusom ostao je u gradu Rijeci, gdje razvija svoj hrvatski duh više nego ikad i stvara jake veze s novim prijateljima i razvija nove mogućnosti.

Carmela Herrera u Selcu (foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija)

- Iz peruanskoga grada Lime dijelim svoje osjećaje koji će vjerojatno odjeknuti kod nekih od vas. Djelim osjećaje prelijepe hrvatske zajednice u Južnoj Americi, sa sigurnošću da dijelimo isto srce i s potrebom da ojačamo. Sada više nego ikad, kada su globalne okolnosti nepovoljne, moramo imati na umu da svako vrijeme predstavlja različite izazove, a mi imamo snage i energije da ih prebrodimo, prilagodimo i ustrajemo u pisanju novih poglavlja naše beskrajne priče - zaključuje Carmela Herrera Loncharich, peruanska odvjetnica hrvatskih korijena.