Foto: snimka zaslona/hrt.hr Foto: snimka zaslona/hrt.hr

Marka Rebića kuvajtsko sveučilište uočilo je preko Linkedlna, dok je radio u Austriji. Na dolazak u grad Kuvajt odlučio se i zbog toga što je njegova djevojka već radila ondje. Iza njih je više od dvije godine zajedničkoga zaljevskoga života. Diploma, kažu, strancu u Kuvajtu jamči kvalitetan život.

- Ovdje su plaće na fakultetu između 3000 i 4000 eura, ako imate magisterij. Ako ste doktor znanosti, plaća je dvostruka. Onaj tko dolazi iz zemlje gdje je prosječna plaća 300 eura, a ovdje je plaćen deset puta više, najčešće ostane puno duže. Nema baš puno ljudi iz zapadne Europe na sveučilištima. Većinom rade u naftnom sektoru, gdje su plaće znatno veće - objašnjava Marko Rebić, profesor na Američkom bliskoistočnom sveučilištu.

Matija Znaor na specijaliziranoj internetskoj stranici prijavila se za profesorsko mjesto u Kataru, ali javili su joj se s jednog kuvajtskog sveučilišta. Platili zrakoplovnu kartu i smještaj, kako bi došla na razgovor za posao. U konačnici su postigli dogovor, skupila je već više od četiri godine kuvajtske avanture.

- Nije ovo država u kojoj se može pustiti korijenje. Ovdje dođeš, zaradiš nešto novca i vratiš se kući. Hrvatima je stoga možda bolje doći u Kuvajt nego otići u Irsku ili u Njemačku. Jer ovdje sigurno neće ostati - uvjerena je Matija Znaor, profesorica na Američkom bliskoistočnom sveučilištu.

Ivan Jovetić u Kuvajt je prvi put stigao prije 15 godina, s cijelom obitelji, jer njegov otac već niz godina radi ondje. Pohađao je u gradu Kuwaitu britansku školu. Nakon Hrvatske i Njemačke životni put ponovno ga je doveo u Kuvajt, gdje zajedno s bratom, kao konzultant, radi u tvrtki koja gradi tamošnji LNG terminal. Klima je i tada i sada ista, kaže. Ljeti nepodnošljiva.

- Ovdje temperatura ljeti zna biti između 55 i 60°C, bez klimatizacijskih uređaja u tom dijelu godine jako je teško preživjeti. Zanimljivo je, međutim, da se ljeti puno više znojim u Hrvatskoj nego u Kuvajtu. Jer klima ovdje je suha, nema vlage u zraku - rekao je konzultant Ivan Jovetić.

Kuvajtski dinar najjača je svjetska valuta. Jedan vrijedi oko 22 kune. 

- Jedna karta za kino zna koštati 18 do 20 eura. Šišanje 15 eura. Auti su, recimo, jeftiniji nego u Europi. Pristojan novi automobil ovdje se može kupiti već za 12 do 15 tisuća eura - rekao je Jovetić.

- Većina automobila ovdje troši između 15 i 30 litara na 100 kilometara. Mislim da prosječno stanovnici Kuvajta mjesečno na gorivo potroše oko 30 eura, rekao je Rebić.

Zato što litra benzina stoji samo kunu i pol! Za kavu ćete izdvojiti i do 40 kuna. Cigarete su jeftinije nego u Hrvatskoj. Kao i riba.

- Kilogram sipe, koju rado jedemo, u kuvajtskoj ribarnici stoji 20 kuna. Još je i očiste. Zapravo, nikad nisam jeo toliko ribe koliko jedem ovdje - rekao je Rebić.

- Cvjetaču sam nedavno platila 40-ak kuna, što je iz moje perspektive jako puno. Ali neke su stvari ovdje jeftinije. Mobiteli ili automobili, primjerice.. Možda zato što u Kuvajtu nema poreza - rekla je Znaor.

- Život u Kuvajtu je skup. Mjesečno unajmljeni stan od 40-ak kvadrata plaćamo oko 1000 eura. A uopće nije na nekoj razvikanoj lokaciji. Radnici s juga i s istoka Azije žive u stanu iste kvadrature i plaćaju ga također oko 1000 eura, ali u njemu živi njih desetak - objasnio je Rebić.

- Sve se odvija preko aplikacija. Od naručivanja hrane, čistačice, lijekova… Sve dostavljaju kući. Valjda zato jer je gorivo tako jeftino - rekla je Znaor.

Osječanka Ana Tadić u Kuvajt se preselila 2014., nakon što je suprug postao direktor razvoja u jednoj IT tvrtki. U početku je radila kao novinarka i organizatorica raznih događaja, a onda prigrabila svoj posao iz snova, onaj stjuardese. Nakon gotovo šest godina života u Kuvajtu bračni par vraća se u Hrvatsku. To za njih znači i manje stresa u prometu, koji je u gradu Kuwaitu dosta kaotičan. Nitko se ondje ne koristi žmigavcima, velik je broj prometnih nesreća.

- Uvjeti za dobivanje kuvajtske vozačke dozvole malo su rigorozni. Morate ispunjavati tri uvjeta: imati mjesečnu plaću od minimalno 1800 eura, vizu u trajanju od dvije godine i fakultetsku diplomu. I u toj priči, međutim, postoje iznimke, ovisno o zanimanju osobe i slično. Pa onda ne morate imati jedan od ta tri uvjeta. Fakultetsku diplomu, primjerice - objasnila je stjuardesa Ana Tadić.

Kuvajtski državljani redom su visokoobrazovani (država njihovo studiranje subvencionira), većinom rade kao menadžeri. Poslove koji traže niske kvalifikacije uglavnom obavljaju stranci, koji čine čak 70 posto kuvajtske populacije. Tamošnje tržište rada počiva na tzv. sponzorima, koji strancu osiguravaju radnu dozvolu.

- Sponzor se mora pobrinuti za vizu, što je preduvjet dovođenja nekog radnika u Kuvajt. Dok god je radnik zaposlenik određene tvrtke, ona se brine o njemu. Poslodavac rješava sve - vizu, smještaj, plaću - rekla je Tadić.

- Osobna iskaznica dobiva se na godinu dana. Boravišna viza također, stalno se produžava. Stranac u Kuvajtu ne može živjeti bez sponzora. Sponzor je ili poslodavac ili muž ženi, primjerice. Žena ne može biti sponzor mužu, kao niti sin majci  objasnila je Znaor.

Uz vidljivu podjelu na bogate i siromašne, u Kuvajtu je itekako očita i ona na državljane i nedržavljane. Stranac u Kuvajtu uvijek ostaje stranac. I njegova djeca i unuci. Iako rođeni u Kuvajtu, nemaju pravo na kuvajtsko državljanstvo.

- Ako se žena uda za Kuvajćanina, onda može dobiti državljanstvo jer ima sva prava kao i kuvajtski državljani. Nekuvajćani, koji nisu u braku s Kuvajćanima, nemaju pravo dobivanja državljanstva. Samim time ne mogu ostvariti privilegije koje imaju Kuvajćani - rekao je Jovetić.

Društveni život zbiva se uglavnom u trgovačkim centrima. Natkrivenima ostakljenim krovom, pa kroz njih prolazi danje svjetlo. Kupci imaju dojam da šeću na otvorenome. Za razliku od Katara ili Dubaija, u Kuvajtu se može uštedjeti. Jer novac se može trošiti jedino u šopingu. Trgovački centri ondje su mjesta okupljanja iz nužde.

- Kuvajćanima su šoping centri mjesta okupljanja i zbog klime i zato jer u gradu Kuwaitu nema klubova. Ne postoji centar grada gdje se možete šetati, pandan našoj špici i slično. Šoping centri stoga na određeni način popunjavaju tu prazninu - rekla je Znaor.

- Bude tu i drugih sadržaja. Npr. kuglanje. Ako ste tip osobe koja voli prirodu, pecanje ili kampiranje u pustinji, imate mogućnost izbora, ovisno o godišnjemu dobu. Ako se u sezoni kampiranja provozate pustinjom, vidjet ćete jako puno kampova i zamijetiti jako puno svjetala noću - objasnila je Tadić.

- Mi se ovdje družimo većinom po kućama jer klubova nema. Ako ih i ima, ilegalni su i nalaze se u privatnim kućama. Ključno je za takvo što poznavati ljude - rekao je Rebić.

Islamska vjera oblikuje obrasce ponašanja u javnosti. Kuvajtski zakon priječi ljubljenje na ulici. Držanje za ruke još se i progleda kroz prste, osobito strancima. U osnovnim i srednjim školama postoje odvojeni muški i ženski razredi, tek na fakultetu mladi se susreću s mješovitim okruženjem.

- U potpuno ženskom razredu njih 7 ili 8 od ukupno 30 bit će zapadnjački obučeno. Najviše tri bit će pokrivenog lica, nositi nikab. Ostale su normalno obučene, ali imaju maramu na glavi. Sve djevojke međusobno se druže - rekla je Znaor.

- Majice bez rukava i slično u Kuvajtu zapravo nisu dozvoljene. Ako takvo nešto nosite, možete očekivati prijekorne poglede. Možda vam nitko neće reći nešto ružno, ali će vas čudno gledati, objasnila je Tadić.

Nafta je u suvremenom Kuvajtu bila i ostala temelj svega. U zemlji koja proračun projicira prema cijeni crnog zlata, a svakom državljaninu mjesečno daruje jedan spremnik goriva, upravo je nafta omogućila ubrzanu gradnju malih naselja u zemlji, koja su se spojila u naizgled jedinstveni grad, čiji je strogo središte zapravo glavni grad države. Kuwait je prijestolnica u kojoj je stopa zločina gotovo jednaka nuli. Jer kazne su rigorozne.

- Jedna od prvih riječi koju sam naučila kada sam došla u Kuvajt jest wasta, u prijevodu veza. Korupcije ima i dosta toga odrađuje se na taj način. Ima puno slučajeva kada se ništa ne može i sve je zabranjeno, ali ako imaš wastu, onda je sve moguće i sve se lako riješi - rekla je Znaor.

- Za razliku od Katara, gdje su mi odmah po dolasku isprintali vozačku dozvolu, u Kuvajtu je za rješavanje papirologije vezane uz taj dokument potrebno mjesec dana. Odmah sam od toga odustao, koristim taksi. Ali ako poznaš pravu osobu i podmitiš ga s nešto novaca, to ide kao podmazano - rekao je Rebić.

Ustavom je zajamčeno da nijedan stanovnik Kuvajta ne smije biti gladan. Zato i nema stranih umirovljenika (od stranaca i nekuvajćana ondje žive samo oni koji se mogu prehraniti od svoga rada, izdašnije ili oskudnije). U poprilično zatvorenoj zemlji, u kojoj ne postoji PDV, stranci će i ubuduće tražiti svoju računicu i mjesto pod uzavrelim zaljevskim suncem. Pa koliko izdrže.

Tekst: Dragan Nikolić/hrt.hr