Foto: Glas Hrvatske Foto: Glas Hrvatske

Kad čovjek pola života stvara, pa se dom sravni sa zemljom, pa se obnovi, pa se opet sravni sa zemljom, a godine se namnože, teško je nastaviti dalje, jer što si stariji teže je slijediti taj ''pužev korak'' u novi početak. No, nedavna donacija Hrvatskog kulturnog društva iz Aucklanda mještanima sela, ozarila je ispaćena lica.  

Humanitarna akcija započela je još u siječnju, kad su predstavnici društva Petar i Vinko Ćurin iz Aucklanda te Dragutin Bajilo iz Zagreba stigli u Sibić, pridruživši se grupi volontera, kako bi pomogli mještanima teško stradalog sela u potresima na Banovini potkraj prosinca prošle godine. 

Vidjevši gotovo potpuno porušeno selo, u dogovoru s vodstvom Hrvatskog kulturnog društva u Aucklandu, odlučili su da, uz donacije koje su se uplaćivale na račune Hrvatske vlade za pomoć potresom pogođenom području, i osobno pomognu stanovnicima Sibića koji su ostali bez krova nad glavom. I to opet! I ovo se selo na Banovini dizalo iz pepela nakon Domovinskog rata i sad ga ponovo zadesi ista sudbina. Premalo je jedan ljudski život za to. No, izbora nema. Ili kontejner, ili sazidati novi dom. 

- Ti dani u životu su bili stvarno teški. Psihički su to ljudi teško podnijeli. 80 posto kuća je neuporabljivo. Imaju crvene naljepnice i moraju se graditi ispočetka – kaže Boris Dražetić, predsjednik Zavičajno-braniteljske udruge Sibić. 

– Organizirali smo se u suradnji s volonterima iz Zagreba. Naša udruga je bila nositelj okupljanja. Dolazili su i volonteri iz drugih gradova i krajeva. Dva mjeseca kuhali smo tople obroke, dostavljali svim okolnim selima i svaka pomoć u tim trenucima je bila dobrodošla, a pogotovo kad vidite da niste sami. I tad se rodila inicijativa Hrvatskog kluba iz Aucklanda za donacijom određenih sredstava. I velika im hvala na tome - dodaje. 

--- BEZ NASLOVA ---

HKD Auckland pomaže Sibiću (Foto: Glas Hrvatske)

5 fotografija

U vrijeme potresa na Banovini u Zagrebu su se zatekli otac i sin – Vinko i Petar Ćurin iz Aucklanda i kad su čuli i vidjeli što je sve snašlo Petrinju, Sisak, Glinu i okolna sela, bili su jako pogođeni. - Tu smo vidjeli dosta ljudi koji su stradali, kuće koje su stradale i da trebaju pomoć. I, onda je krenulo skupljanje novca naših iz Kluba u Aucklandu i napokon smo nakon nekoliko mjeseci isplatili dio toga. Nadamo se da ćemo još skupiti - kaže Petar Ćurin. Najviše ga se dojmila solidarnost ljudi, posebice volontera iz Zagreba. Oni su ostavili najbolji dojam: - To su mladi ljudi koji su svaki vikend dolazili pomoći i baš se vidi da vole svoj narod. I meni je također drago što sam mogao biti dio ovoga i predstaviti naš klub iz Aucklanda.

Dok se ostatak obitelji vratio na Novi Zeland, Petar je odlučio ostati u Hrvatskoj: - Došao sam prije dvije godine. Završio sam tri semestra na Croaticumu, našao sam posao i za sada ostajem u Hrvatskoj. A, što će budućnost pokazati, vidjet ćemo. 

Proljetno buđenje prirode, topliji dani, propupale voćke, zemlja željna motike, potreba i navika da se na njoj radi pa još da se i u vlastitoj pećnici ispeče kruh, nakon burnih mjeseci i života u kontejneru pozivaju domaćeg čovjeka da nastavi dalje. 

Ispred kontejnera Hrvatskoga karitasa, odmah do razrušene obiteljske kuće, dočekuje nas Đurđa Dražetić: - '91. sam otišla kad je rat bio i prebirala sam po uspomenama. I došla '99. kući kad je obnova prešla i sve te kockice posložila, i sad su se ponovo rasipale. A sat se okreće. Al, šta možemo, život ide dalje. Vode imam, struje imam, jesti imam. Sad smo, evo, tu kupili nešto materijala pa su mi zet i kći napravili malu kuhinjicu, tu kod kontejnera. Bude peć na drva i rol, da ja mogu sebi onda ispeć'. Jer ovde imam samo rešo s dva okna na struju. A naučila sam malo  krumpira i mesa u rolu ispeći. Nekad bi si i kruh ispekla, jer sam ga pekla godinama.

I gospođa Đurđa podnijela je zahtjev za rušenje i obnovu, kao i ostali stanovnici sela, no, nitko, kaže, ne dolazi, nitko ništa ne pita. - Al' zahvalila bi ovim ljudima s Novog Zelanda koji su nam veliku pomoć poslali. Neka i njima Bog da zdravlje da oni budu mogli i dalje raditi i pomoći kome bude trebalo. Jer uvek je bolje drugome pomoći neg' tražit' pomoć. 

U trajni spomen na blisku vezu Sibića i Aucklanda, Dragutin Bajilo, volonter iz Zagreba koji je umnogome i pomogao u njihovu povezivanju, donirao je tome selu spomen-križ, da i dalje snaži njihov duh u vjeri i povezuje ih s našim narodom na drugom kraju svijeta: - Drago mi je da sam ja jedan mali kotačić koji je uspio spojiti daleki Novi Zeland s domovinom i ta priča sad je konačno završila. Ljudi su od srca pomogli. Evo, za ovu uspomenu ostaje ovaj križ nade. Nadamo se da se više nikad neće ponoviti ono što se desilo ovome selu. 

Iz dalekog Aucklanda javio nam se i predsjednik HKD-a Goran Katić: - Drago mi je da je prikupljena pomoć za selo Sibić stigla u one obitelji kojima je bila namijenjena. Hvala svim članovima našeg društva koji su se nesebično uključili u ovu humanitarnu akciju. Hvala i  našoj obitelji Ćurin i Dragutinu Bajilu. Njegovu ideju o postavljanju spomen križa doživjeli smo kao jednu lijepu ljudsku gestu. Nešto što će nas i podsjećati, ali i potaknuti za neke daljnje akcije. Zajedno smo gradili Hrvatsku, zajedno ćemo je i popraviti. 

Spomen Križ nade u Sibiću blagoslovio je kapelan petrinjske Župe svetog Lovre Igor Borić, a zahvalu svim donatorima uputio je i petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović: - Hvala vam što ste danas ovdje, što ste sa svojim dobrim djelima pokazali onaj humani karakter čovjeka da dođete u epicentar katastrofe našeg grada, naše županije i da pružite ruku pomoći ljudima kojima stvarno ta pomoć treba. Svi nosimo križ, al ovaj križ je križ ljubavi i humanosti, duhovnosti i svega onoga što čovjeka čini čovjekom. Zato želim puno sreće vama i vašim obiteljima. Da dođete ponovo ovdje u bolje dane. U dane kada se ovo tlo bude smirilo, kada ovo tlo bude moglo biti i naš život, da nema više distance. 

Kao i ostala stradala sela na Banovini, Sibić nastavlja dalje u duhu spomen-križa nade i snage za još jedan početak. Za Hrvatsku i one kojima ovo ostaje.