Dragica Rogić (Foto: Nikola Šimić Tonin) Dragica Rogić (Foto: Nikola Šimić Tonin)

Dragica Rogić - samohrana majka, ekonomistica, privatna poduzetnica, voditeljica i koreografkinja folklornih plesova, projekt menadžerica, predsjednica klastera žena poduzetnica RH – KOLO, djelatnica POU Dr. A. Starčević Gospić, voditeljica radionica tradicijskih zanata, osnivačica udruge Gačanka.

Udruga Gačanka osnovana  je 12. listopada 2004. godine s ciljem edukacije članova udruge i široke populacije o tradicijskim obrtima, izrade autohtonih tradicijskih proizvoda, edukacije mladih, organizacije radionica i društvenih susreta. Svrha i područje djelovanja Udruge su revitalizacija i promicanje tradicijskih obrta i održivoga razvoja ruralnih područja. Od 2004. do 2010. godine na etno sajmu Jesen u Lici u Gospiću priređuje izložbu s radionicom na temu "Vuna nije otpad".

Od 2004.g. do 2006.g. provodi podprojekt Zelenoga pojasa Velebit na temu "Revitalizacija  tradicijskih rukotvorina u ruralnim domaćinstvima", 2006.g. projekt prerade i proizvodnje tradicijskih proizvoda od vune". Od 2005.g i 2006.g  provodi projekt CARDS 2003 na temu "Održivi razvoj  i jačanje tradicijskih obrta  i poljoprivrede  na području Velebita".

2007. g. osniva i oprema dvije stalne tradicijske radionice u domaćinstvima članica: radionica tkanja na tkalačkim stanovima i radionica šivanja narodnih nošnji. 2007. g. udruga Gačanka organizira znanstveno-stručni skup na temu "Vuna, ovčarstvo i  iskorištavanje vune" u Gackom pučkom otvorenom učilištu  Otočac u suradnji s Tekstilno tehnološkim fakultetom iz Zagreba. 2007.g. Gačanka provodi tečaj izrade Lešćarske coklje, tradicijske obuće koja postaje traženi suvenir i uporabni predmet. 2007. g. osniva i oprema dvije stalne tradicijske radionice u domaćinstvima članica: radionica tkanja na tkalačkim stanovima i radionica šivanja narodnih nošnji.

Od 2007.g. do 2010.g. u suradnji sa HGK- županijskom komorom Otočac organizira Terezijanski sajam,revitalizacija tradicionalnog života  u Lici u razdoblju Austro-ugarskoga carstva sa sajmom tradicijskih radionica Hrvatske. 2008.g. oprema i postavlja izložbenu radionicu tkanja Ličkoga biljca na mlinici na Majerovu vrilu na izvoru Gacke gdje članice u suradnji sa TZ Otočac drže prezentacije tkanja u svrhu turističke ponude.

2008. g. u suradnji sa udrugom Plemićka mladež iz Zagreba organizira modnu reviju na temu "Vuna u svim godišnjim dobima". 2009. g. sufinanciranjem ministarstva kulture Gačanka organizira i provodi tečaj izrade Crvene kape u Gackom Pučkom otvorenom učilištu Otočac i postavlja izložbu originalnih motiva Crvenih kapa.Tijekom 2009.g. s udrugom Gradina Polača provodi projekt revitalizacije Odore zadarskih serdara. S udrugom Kraljica Katarina iz Donjeg Lapca provodi projekt revitalizacije Ličke narodne nošnje.

Tijekom 2010. g. u suradnji s regionalnim razvojnim edukacijskim centrom Primus Fortissimus iz Otočca i Hrvatskim centrom za ribe i rakove Ličkih krških voda RH organizira i provodi edukaciju opće populacije Županije o korištenju Europskih fondova za razvoj ruralnih područja s posebnim naglaskom  na razvoj tradicijskih obrta i održivoga  turizma.

Tijekom 2011. g. provodi projekt Centar za tradicijske zanate koji financira EU po programu IPA komponenta IV - razvoj ljudskih potencijala, lokalna partnerstva za zapošljavanje- faza 3. 2012.-2013. partner u projektu. EC IPA IV – Razvoj ljudskih resursa – Mladi na tržištu rada. Potpora mladima za ekonomski razvoj (YEDA) i Mreža ruralnih mladih kao potpora aktivnom pristupu mladih na tržište rada.

2014. g. partner u projektu Izvornošću do poduzetništva. Tiskana brošura "Poduzetništvo kao međunarodna tema u osnovnoj školi". 

2015. g. projekt PRO POLI - promocija poduzetništva  i obrta  među srednjoškolcima  u Ličko-senjskoj županiji. Partnerstvo u projektu PRI RUCI – Program inovativni ruralni centar za inkluziju.

2016. g. projekt ROMA LI -jačanje kapaciteta lokalne uprave i osnivanje Udruge mladih Roma u LSŽ-i za bolje ostvarivanje ljudskih prava.

Danas udruga Gačanka ima stalni izložbeni postav tradicijske kuće u Centru za tradicijske obrte Otočac. Broji 15 aktivnih članica i 5 trenerica tradicijskih zanata. Zapošljava žene putem javnih radova i kroz provođenje projekata. Pri Udruzi djeluje i plesna grupa djevojčica mažoretkinja. Stalni su suradnici Ministarstva kulture i HRT-e u programima kulturne baštine kao promotori tradicijske kulturne baštine.

(Foto: Nikola Šimić Tonin)

Što reći za tu iznimnu ženu?

Suvišne su riječi. Ustati i nakloniti se. Rijetki su trenuci kad uistinu kao sada ostadoh bez riječi. Riječ dajem Dragici.

Dragičina životna putanja

Rođena sam 27. studenoga 1963.g. u Otočcu u seoskoj obitelji. Otac Josip je radio a majka Eva je bila domaćica. Slike iz moga djetinjstva uglavnom su vezane za rad na zemlji, pomaganje majci oko ručnih radova i čuvanje brata. Uz sve te sličice protežu se radost i bezbrižni trenuci sjedenja u prirodi uz knjigu i pisanje mladenačkih maštarija.Veliku ljubav osjećala sam prema beskraju prirode i svom konju s kojim sam često dijelila taj beskraj.

Vesna Parun

Još u prvome razredu osnovne škole prepoznata sam po sposobnosti izražavanja u recitiranju i plesanju pa mogu reći da sam se već od tada zaljubila u takav vid izražavanja sebe. Tada mi je, prilikom posjeta u moju malu seosku školu, književnica Vesna Parun zadivljena mojom izvedbom njene pjesme  poklonila svoju knjigu i valjda sam od tada još više zavoljela hrvatski jezik. Roditelji su mi vjerovali, na čemu sam im uvijek zahvalna, prepoznali taj moj kreativni duh i želju za učenjem. Naravno, prioritet su bili poljoprivredni poslovi koji su se morali obaviti pa onda folklorne probe u Društvu tada Ružica Brkljačić u Ličkom Lešću, česti nastupi i putovanja. Tako sam upoznala bogatstvo Lijepe Naše te naučila puno o obvezama i timskom radu.

Miris kazališnih dasaka

U srednjoj školi koju sam pohađala u Otočcu uređivala sam omladinski list, radila intervjue s važnim osobama pa tako i s Josipom Lisac, Vladom Kalemberom, Duškom  Lokinom… Organizirala sam razne priredbe u školi i nastupala u igrokazima. Taj miris kazališnih dasaka uvijek osjećam,  a sudjelovanje u igrokazu "Doživljaji Nikoletine Bursaća" pamtim po svojoj prvoj simpatiji.

Sretna i zadovoljna osoba

Srednja škola i sva ta moja traženja sebe kroz ples, glumu, pisanje, putovanja… stvorila su jednu sretnu i zadovoljnu osobu. Vezanost za obitelj i kuću pa pomalo i osjećaj odgovornosti prema mlađem bratu (majka se razboljela, otac je radio na terenu), spriječili su me da odem dalje, iako sam jako željela upisati fakultet. Zaposlila sam se u tekstilnoj tvornici Oteks u Otočcu i radila na šivaćim strojevima 6 godina, u međuvremenu se udala  i ostala živjeti u Otočcu.

Moj muž  je kao i ja bio veoma ambiciozan i vrijedan. Nakon kratkoga vremena osnovali smo firmu za klesarstvo i tada nam se rodio sin Petar. Bila je to hrabrost, tada, iz podstanarstva  uz dvije skromne plaće i s malom bebom pokrenuti biznis...  no, mi smo vjerovali u sebe i nakon nekoliko godina zaposlili smo još 5 osoba.

Domovinski rat

Onda je došao Domovinski rat i posao je stavljen u drugi plan. Moj muž je među prvima stao u obranu svoga kraja, na što sam veoma ponosna. To su bile teške godine za sve nas, isčekivanja, osluškivanja zvukova granata, briga za četverogodišnjega sina. Razdoblje kada mašta prestaje, a javlja se samo nada i strah od onoga sutra. No, preživjeli smo i Oluju i krenuli ponovno u svoj biznis. iako nam je granata uništila strojeve. Ponovno ispočetka, ali s nekom većom radošću, sa snagom pobjednika. Dižemo kredit i ulažemo u radionu. Bilo je tada puno posla jer rat je ostavio traga.Naša firma Rogić. d.o.o. posluje i širi se na trgovine tekstilom u Otočcu. Više zaposlenih i više obaveza, no zadovoljstvo u radu i stvaranju je veće. Rodila nam se i kćer Viktorija. Sjećam se njezina krštenja u zapaljenoj crkvi  u Otočcu...  njezino je ime nosilo simboliku pobjede.

Život posvećen obitelji i poslu

Moj život tada bio je posvećen poslu, obitelji, vodila sam nabavu robe za trgovine, prodaju, dogovarala poslove, sudjelovala organiziranjem modnih revija i u raznim događanjima grada točca i trčala između  škole, vrtića, trgovina i telefona.

U svoj toj paleti obaveza dobila sam ponudu Gackog pučkog otvorenog učilišta Otočac da vodim folklornu sekciju. U tome trenutku probudila sam se iz čahure obaveza  i vratila u svoja mladenačka sanjarenja. Zašto ne?, mislila sam...

Riznica tradicije i zaljubljenica u tradicijsku kulturu

15 godina nakon toga mogu reći da sam postala prava riznica tradicije i zaljubljenica u tradicijsku kulturu. Istraživanja običaja, zapisivanja raznih kazivanja od starijih i prilagođavanje kazališnim daskama bilo je nešto što sam živjela svaki dan. Upoznala sam toliko divnih ljudi, proživjela s njima njihove živote, ponekad i plakala i smijala se zajedno s njima, ali obogatila svoje znanje. Na jednom seminaru Zimske škole folklora u Crikvenici koju organizira Hrvatska matica iseljenika, a pohađala sam ih 8, upoznala  sam jednu divnu obitelj iz Polače, također zaljubljenike u tradiciju, obitelj Dragana i Žakline Kutija i naše prijateljstvo razvilo se u divnu suradnju - kasnije prilikom provedbe jednoga projekta u Polači: projekt kojime smo oživjeli odoru Ravnokotarskih serdara. Aktivno bavljenje folklorom i omasovljenje članstva dovelo me je do razmišljanja o izradi nošnji koje su trebale za javne nastupe.

Udruga Gačanka

U suradnji s nekoliko članica pokrećemo radionicu tkanja i šivanja ličkih nošnji, a rezultat je osnivanje Udruge Gačanka koja se bavi očuvanjem tradicijskih zanata koju vodim sve do danas. Kako sam u životu uvijek bila spremna na uspone i razočarenja, tako me i sada u najvećem usponu i razvoju  naše firme  zatekla bolest supruga. Dijagnoza karcinom, operacija, kemoterapije, ponovno nada i iščekivanje, a posao i obaveze padaju na mene. Ali, ojačala sam i nosim se s time. Sin odlazi u Pučišća u klesarsku školu. Želi biti restaurator, kći u pubertetu, kredit… Ta neizvjesnost s bolešću traje 7 godina. U međuvremenu mi se razboli otac, ista dijagnoza, a ja radim i dalje. Posložila sam si u glavi redoslijed obaveza - ono što moram, ono što želim - i tako funkcioniram. Folklor i udruga su mi bijeg od stvarnosti a moj muž to podržava u svojoj borbi s bolešću.

Lički običaji

Scenski postavljam ličke običaje: prela, običaje ženidbe, običaje uz Božić i Uskrs u Lici. Surađujem s Aleksejem Pavlovskim na snimanju dokumentarnoga filma "Kosinjski dedi", s Miroslavom Hadžiselimović na snimanju uskrsnih običaja i običaja darivanja vode. Snimila sam nekoliko emisija o preradi i bojenju vune u prirodnom bilju, rekonstruirala nošnju Krasnarskih Bunjevaca po njihovim zapisima. Najveća radost mi je što su i moja djeca prepoznala vrijednost tradicije i žive u tom duhu. Kći Viktorija završila je Osnovnu glazbenu školu za tamburu, a svira i tradicijski instrument samicu. Oboje vrlo rado obuku ličku nošnju kad god je prigoda, a Viktorija je i članica Folklornoga ansambla Dr. A. Starčević Gospić.

Svoj križ nosim i dalje

2006. g. moj muž Stipe Rogić je nakon dvije teške operacije i borbe s bolešću koja je trajala 7 godina umro u 43. godini života, a moj otac Josip Cvitković 5 dana nakon njega. Praznina koju je ostavio u obitelji i u svom gradu i danas se osjeća. Bio je omiljen i pošten u svom poslu i veoma cijenjen. Kiparske kolonije i kamene skulpture  u našemu gradu te Križni put nose njegove tragove. Život  nam zaista stavlja na ramena križeve koje moramo nositi, a moja vjera i optimizam su snaga koju mi daju da svoj križ nosim i dalje.

2006. godina je preusmjerila moj život. Osim što sam izgubila dva važna muškarca u svom životu, zatvorila sam naše poduzeće i zaposlila se u Pučkome otvorenom učilištu Dr. A. Starčević Gospić na mjestu voditeljice plesnih djelatnosti. Nove obveze zaokupljale su me sve više, a usporedno sam s Udrugom Gačanka razvijala program očuvanja tradicijskih zanata Like održavajući radionice. Položila sam trenersku licencu za trenera mažoret-timova i pohađala radionice izrade nošnji na Braču u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Tako sam u Učilištu krenula s programom održavanja radionica tradicijskih zanata  za što sam imala podršku Ministarstva kulture i grada Gospića.

(Foto: Nikola Šimić Tonin)

Tradicijski zanati

Bavljenje tradicijskim zanatima  u udruzi dovelo me do sudjelovanja u obogaćivanju turističke ponude suvenira Gacke doline. HGK županijska komora  raspisala je natječaj za originalnim suvenirima pa sam predložila da Udruga sudjeluje u tome natječaju i dobili smo nakon 3 godine znak izvornosti za 5 proizvoda udruge: lička kapa, lešćarske bijele coklje, djevojačka torbica, preslica i vreteno i kravata Gacka. Svi ti proizvodi danas nose znak izvornosti, a neki od njih i znak Ličke kvalitete, novoga projekta Loga Like. Okupivši oko sebe tim vrijednih i poduzetnih žena Udruga Gačanka sve više širi svoj program djelatnosti pa sudjelujemo kao partner u nekoliko europskih projekata i postajemo samoodrživa udruga. Jedan projekt je osigurao uređivanje Centra za tradicijske obrte za koji dobivamo lijepi prostor od Grada Otočca koji ulazi u turističku ponudu Doline Gacke a članice postaju prezentatorice tradicijskih proizvoda i načina života u Gackoj. S udrugom  GTF za održivi rast iz Zagreba provodimo nekoliko EU projekata na kojima sam angažirana kao projekt menadžer. Na poslu organiziram dva puta godišnje radionice tradicijskih zanata kako bih što više uključila lokalnu zajednicu u očuvanje istih, a rezultati se vide u vrijeme  manifestacije "Jesen u Lici" kada polaznice radionica izlažu i prodaju svoje proizvode. Upisala sam ekonomski fakultet na Veleučilištu Nikola Tesla u Gospiću kao izvanredna studentica.

“Otočki dekameron“

2013.g. Pučko otvoreno učilište Dr. A. Starčević Gospić  i grad Gospića  izdaju knjigu "Lička kapa" čija sam autorica zajedno s Tatjanom Kolak koja govori o promjenama Ličke kape - Crvenkape od njezinih prvih zapisa do danas. Knjiga je tiskana i na engleskom jeziku.

Na poziv profesorice Mandice Kostelac Gomerčić  sudjelujem u projektu "Otočki dekameron", zbirci novela koja izlazi u dva djela po 50 novela u svakom dijelu, a u kojoj je mojih 10 novela pisanih o različitim temama iz života. Sve novele koje sam napisala inspirirane su crticama iz moga života.

Torba bake Kate

Posjedujem vlastitu zbirku ličkih originalnih torbi koje sakupljam još od srednje škole. Kako sam dobila na poklon torbu od svoje bake Kate i naslušala se priča o njezinu podrijetlu i vrijednosti tako sam odlučila sačuvati originalne torbe do kojih sam mogla doći. Prvu autorsku  izložbu ličkih torbi imala sam u Gradskoj knjižnici u Zadru pod nazivom TORBA – važan element tradicijske kulture, a trajala je od 25. veljače do 15. ožujka 2005. godine. Izložila sam 18 eksponata. Druga izložba bila je u zavičajnom muzeju u Benkovcu u kaštelu Benkovac u suradnji s KUD-om Branimir iz Benkovca i njihovom voditeljicom Ksenijom Čirjak koja mi je tada puno pomogla i s kojom do danas surađujem, sa Zavičajnim muzejom i gradom Benkovcem. Izložba je trajala od 17 srpnja do 1.rujna 2009. godine. Treća izložba održana je povodom 150. rođendana Nikole Tesle u Muzeju Nikola Tesla u Smiljanu u suradnji s Muzejom Lika iz Gospića. Izložba je trajala od 10. srpnja do 1.rujna 2017. g. Za  tu  prigodu u udruzi Gačanka izradili smo repliku Tesline torbe čiji se original nalazi u muzeju u Beogradu. Četvrtu izložbu torbi organizirala sam u Otočcu u Centru za tradicijske obrte povodom obilježavanja dana Europske kulturne baštine u suradnji s Ministarstvom kulture. Izložba je trajala od 1. kolovoza 2016. do 15. rujna 2016. godine.

Plaketa grada Otočca

20. siječnja 2018.g. povodom Dana grada Otočca dobila sam Plaketu grada Otočca za rad. 23.svibnja povodom Dana Županije  dobila sam Javno priznanje za rad Ličko-senjske županije.

Danas sam majka dvoje odrasle djece, kći je završila fakultet u Šibeniku i stekla zvanje Stručne specijalistice menadžmenta. Trenutačno stažira, a sin je završio Umjetničku akademiju u Zagrebu. Još uvijek je nezaposlen u struci.

Živim u obiteljskoj kući, uživam saditi vrt i uzgajati vlastito povrće, a rijeka Gacka mi je inspiracija i čuvar mojih tajni i snova.

 (Nikola Šimić Tonin)