Dr. Alemka Markotić (Foto: screenshot/HRT) Dr. Alemka Markotić (Foto: screenshot/HRT)

Rođena je u Zagrebu, ali je veći dio djetinjstva i mladosti provela u Zavidovićima, bosanskome gradiću smještenom između Doboja i Zenice, na rijekama Bosni, Krivaji i Gostoviću.

– Doktorica Alemka potječe iz fine hrvatske i katoličke obitelji. Oca sam joj dobro poznavao, bio je pravnik. On je umro, a majka Mara se nakon toga odselila u Zagreb i tamo živi zajedno s kćeri. Alemka je jedinica, nema braće i sestara, tako da su njih dvije prilično povezane. Zavidoviće nije zaboravila, tu je za svaki blagdan ili na godišnjem odmoru – govori zavidovićki župnik don Stipo Knežević.

Ne štedi komplimente na račun dr. Alemke Markotić, bilo kao župljanke, bilo kao stručnjakinje uvijek spremne pomoći drugima.

A veza između njih dvoje, uz Zavidoviće, i Stipin je brat, također svećenik, msgr. Tomo Knežević. Još prije rata vodio je Caritas sarajevske nadbiskupije i tada je upoznao mladu specijalizanticu iz bolnice na Koševu.

– Morali smo se snaći, jer narodu koji se našao u okruženju trebalo je svega, pa i liječničke skrbi. U podrumu rezidencije tadašnjeg nadbiskupa, a današnjeg kardinala Vinka Puljića, otvorili smo prvo ambulantu, a na čelu joj je bio dr. Slavko Golemac. I jedan dan meni, tog proljeća 1992. godine, dolazi naša časna sestra i šalje poruku mlade liječnice da na sarajevskoj klinici "ima još njih katolika". Ja sam joj poručio da ih ja ne mogu tražiti po bolnici, već da ona dođe ovdje. Došla je za dva dana, iznijela viziju što i kako misli raditi, i odmah smo se dogovorili da počne – prisjeća se u telefonskom razgovoru don Tomo.

Za dr. Alemku kaže da je nesretnim ljudima u ratnom kaosu bila sve – i liječnica, i medicinska sestra, i psihoterapeut... Pokazivala je neviđenu energiju i hrabrost, ništa joj nije bilo teško.

– Sjećam se da mi je jednom pričala da ljudima koji su joj dolazili i koje je obilazila onih 10 deka mlijeka u prahu znači više nego svi lijekovi na ovom svijetu. Zato joj nije bilo teško istovarivati, razvrstavati, pakirati humanitarnu pomoć. Ona je pravi katolik koji svoju vjeru živi u sebi i za sebe, ali i za druge, bez obzira radilo se o nekoj Ani, Fati ili Desanki. Ona je prava ratna heroina čija veličina nadilazi ovozemaljske granice, vjere i nacije – govori msgr. Knežević.

S danas poznatom hrvatskom stručnjakinjom na području infektologije i kliničke imunologije surađivao je do 1993. godine, kada je don Tomo preuzeo drugu dužnost u Nadbiskupiji. Dr. Alemka je u Sarajevu, radeći u Caritasovoj ambulanti, ostala do veljače 1994. godine.

– Jednoga dana otac moje kolegice i moj kolega s posla stradali su od iste granate. Gospodin je poginuo, a kolega se dugo liječio. Taj dan se u medijima govorilo o broju umrlih i ranjenih. Upitala sam se tko je taj sljedeći broj. Zato i kod plasiranja brojeva zaraženih od koronavirusa moramo uvijek imati na umu da iza njih stoje pojedinačni ljudi, nečiji očevi, majke, djeca, braća, sestre – ispričala je u nedavnom razgovoru za Jutarnji list dr. Markotić.

(Pogled.ba)