Patricia Štambuk (lijevo) u  Selcima na otoku Braču (Foto: obiteljska arhiva Patricije Štambuk)Foto: Patricia Štambuk Patricia Štambuk (lijevo) u Selcima na otoku Braču (Foto: obiteljska arhiva Patricije Štambuk)Foto: Patricia Štambuk

Najveće priznanje koje se u Čileu može dobiti za iznimno književno djelo ove je godine pripalo spisateljici hrvatskoga podrijetla Patriciji Štambuk. Nagrađena je za knjigu "Rongo, skrivena povijest Uskrsnog otoka".

- Ona je djelo susreta književnosti i novinarstva. U tom djelu obnavljam razdoblje života na Uskršnjem otoku, to jest Rapa Nui, ali kroz svjedočanstva samih otočana – rekla je Štambuk.

U razgovoru se dotakla i svoje obiteljske povijesti.

- Moj otac je rođen u Selcima na otoku Braču. Stigao je u Punta Arenas, u južni dio Čilea, kada je imao 16 godina, jer je njegov otac, moj djed Ivan, već bio na području Magallanesa. Majka mu je umrla dvije godine nakon njegova odlaska. Moj otac Andres došao je brodom sa svoja 4 brata, a bio je najstariji među njima – kaže Štambuk.

Rodna kuća njezina oca u Selcima (Foto: obiteljska arhiva Patricije Štambuk)

Andres Štambuk bio je vrlo poznat u hrvatskoj zajednici u Punta Arenasu.

- U Magallanesu je uvijek imao aktivan odnos s društvenim i sportskim hrvatskim institucijama, bio je i sportski vođa. On je također bio glazbenik u školskom zboru samo nekoliko godina nakon njegovog dolaska u Patagoniju, svirao je kontrabas. Bio je izvanredan graditelj, imao je druge poduzetničke aktivnosti i potpuno se prilagodio svom novom životu. Mogu reći da je bio jako dobar otac – govori Patricia.

Prije 40 godina prvi je put posjetila Hrvatsku kako bi upoznala otok i grad njezina oca.

- Bilo je to kao da dolazim u vlastitu Svetu zemlju. Moj se otac nikada nije vratio. Mislim da je odlazak mog djeda Ivana u Patagoniju i smrt njegove majke Tonke, plus godine koje su proveli sami na Braču, to su bila vremena boli i tuge. Stoga on se nije osvrtao nazad. Pronašla sam njegovu kuću i bila je vrlo dobro očuvana. Bio je uzbudljivo kada sam ju vidjela prvi, drugi i treći put, obišla sam kuću s mnogo emocija. Još sam se dva puta vratila sa svojom dvoje djece kako bi oni imali fizički susret sa svojim korijenima, sa zemljom svog djeda – kaže Patricia.

--- BEZ NASLOVA ---

Patricia Štambuk

4 fotografija

Štambuk je članica tamošnjeg Društva poduzetnika i profesionalaca hrvatskog podrijetla.

- Imam dobre odnose s Veleposlanstvom Hrvatske u Čileu. Sudjelujem u kulturnim aktivnostima, kao što su filmski ciklusi i nadam se da ću biti dio kluba koji se osniva u regiji Valparaiso, gdje živim. Mnogi su moji prijatelji hrvatskog podrijetla, pisci, akademici, školske prijateljice. Volimo naše zajedničko podrijetlo, ponosni smo na to i osjećamo se posebno. U čileanskom društvu ima mnogo istaknutih Hrvata u svim područjima. Zbog toga se osjećamo vrlo dobro – ponosno govori.

Prošle godine primljena je u prestižno društvo Čileanske akademije jezika kao prva žena novinarka.

- Više od promjena donijelo mi je određene obveze. Prije svega želim biti akademkinja koja služi vlastitom jeziku, španjolskom jeziku. Moramo priznati da je vrlo prestižna pozicija pripadati Čileanskoj akademiji jezika i ne mogu reći da sam ista kao prije u očima drugih u profesionalnim i intelektualnim krugovima. Osim toga, ja sam jedina žena novinarka koja je ušla u Akademiju u 130 godina. Vjerujem da je to i prilika za učenje, jer među njezinih 35 članova nalaze se lingvisti, gramatičari, profesori španjolskog jezika, pisci. I intelektualno okruženje između inteligentnih i obrazovanih ljudi uvijek se mora cijeniti i iskoristiti - kaže Štambuk.

Zaslužila je svoje mjesto i u knjizi o čileanskim književnicima hrvatskog podrijetla.

- Veliko je zadovoljstvo što u Hrvatskoj ima istraživača poput Branke Bezić, Mirjane Polić i Jerka Ljubetića, koji žele biti informirani o djelima emigranata, a posebno o djelima djeca iseljenika. Nije nas malo osoba u svijetu književnosti: Škarpa, Skarmeta, Goić, Mimica, Jakšić, Mihovilović, Díaz Eterović i drugi. Mislim da to obilje akademika i pisaca skreće pozornost na znanstvenike u Hrvatskoj, jer je to prva generacija profesionalaca i oni toliko izvlače za svoja djela. Knjiga Bezića i Goića uspjela je okupiti impresivan broj čileanskih intelektualaca – zaključuje Patrica Štambuk. 

Trenutačno radi na projektu "5 stoljeća - 5 priča".

- To je moj prolazak od književnog novinarstva, s djelima kao što su Rosa Yagán, Rongo - skrivena povijest Uskršnjeg otoka i nekoliko drugih, do povijesne priče i možda se nastavi u povijesni roman. Te povijesne priče, ja ih zovem tako, jer nisu čista fikcija, što više imaju puno istine. Toliko da je Hrvat moj otac, iako ja to ne kažem. Mali napaćeni dječak koji je stigao iz umjerenog krajolika, iz toplih i prozirnih voda u agresivnu, tvrdu prirodu, iz sela tako daleko od Patagonije, 1936. godine. Te i priče drugih migranata, jer je pitanje migracije za mene bilo uvijek uzbudljivo, pitanje migracije i identiteta. Onaj što je u izvornoj zemlji i onaj što je iskovan u mjerilu njezinih sljedećih stanara, kao što je bio slučaj s europskim doseljenicima, a posebno našim, Hrvatima – objašnjava.

Razgovor s Patricijom Štambuk (Autor. David Rey)

Razgovor s Patricijom Štambuk (Autor. David Rey)

6:00