Đuro Vidmarović. (Foto: Hrvatska riječ/ snimka zaslona) Đuro Vidmarović. (Foto: Hrvatska riječ/ snimka zaslona)

Predmet Vašeg istraživanja su i književne baštine i povijesti autohtonih hrvatskih manjina u susjednim zemljama o čemu ste objavili više stotina prikaza, članaka i studija. Otkuda ovaj Vaš interes za Hrvate u susjednim zemljama i njihovu književnost?

Vrlo slojevito pitanje. Odgovor na njega mogao bi stati u jednu knjigu. Zbog toga ću biti vrlo kratak. Problemom, odnosno fenomenom hrvatskih autohtonih nacionalnih manjina u susjednim državama, počeo sam se baviti prije više od četrdeset godina. Od tada do danas objavio sam mnogo članaka koje ste spomenuli, ali i desetak knjiga.

Kao mladi povjesničar počeo sam istraživati prošlost moga rodnog kraja, a to je zapadna Slavonija. Ulazeći u literaturu otkrio sam kako su stanovnici zapadne Slavonije odnosno njezinog južnog dijela koji je obuhvaćao veliki feud feudalne obitelji Svetački, godine 1538., zbog turske najezde emigrirali u zapadnu Ugarsku. Ponesen mladenačkim entuzijazmom odlučio sam potražiti naselja Vedešin i Umok u kojima su se, prema nekim povijesnim izvorima, nastanili izbjeglice iz moga zavičaja. I tako je krenulo. Pronašao sam ih u Mađarskoj uz južnu obalu Nežiderskog jezera. Preko njih upoznao sam gradišćanske Hrvate koji žive u četiri države: Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj i Češkoj. Tada je između Mađarske i Austrije postojala željezna zavjesa i komunikacije su bile vrlo komplicirane. Osim mađarskog ogranka gradišćanskih Hrvata, upoznao sam i ostale hrvatske etničke ogranke u velikom etničkom arhipelagu koji čine Hrvati u Mađarskoj. Svaki od tih ogranaka živio je kroz povijest samostalno stvorivši vlastito narječje i subetnički identitet. Danas većine tih ogranaka više nema jer ih je ''pojela'' asimilacija, npr. više nema niti jednog Hrvata – Tota, Hrvata – Dalmatina, Hrvata – Ilira, budimskog Hrvata, a pred asimilacijom su Hrvati – Raci i Hrvati – Bošnjaci, a još se donekle drže pomurski Hrvati, podravski Hrvati, Hrvati – Šokci i Hrvati – Bunjevci.

Slijedilo je upoznavanje i proučavanje ostalih hrvatskih manjina. I tako sam se susreo s poviješću i kulturom Hrvata – Šokaca i Hrvata – Bunjevaca u Vojvodini, Hrvata na Kosovu, poglavito janjevačkih Hrvata, Hrvata u Rumunjskoj, poglavito karaševskih Hrvata i Hrvata u južnoj Italiji – moliških Hrvata, te bokokotorskih Hrvata, o kojima sam upravo objavio opširnu knjigu. Bio sam mlađi, što mi je omogućavalo i fizički upoznati te hrvatske etničke ogranke, susresti se s njihovim vodećim intelektualcima i političkim predstavnicima. Nakon autohtonih manjina svoj interes sam proširio i na hrvatsku dijasporu, poglavito onu u prekomorskim zemljama. Tako je nastala i moja knjiga Hrvatsko rasuće.

Kako vidite poziciju tzv. hrvatskih manjinskih književnosti u kontekstu ukupne hrvatske književnosti, kako u njezinoj povijesti tako i u sadašnjosti?

U ovom času, s punom odgovornošću mogu kazati kako na ovim, kako bi rekao Tomislav Žigmanov, ''rubovima'', djeluje nekoliko književnika čije djelo možemo uvrstiti u gornji dio suvremene hrvatske književnosti. Bez da ostale diskriminiram, navest ću, po mome mišljenju, te autore. To su Nikola Benčić i Jurica Čenar iz Austrije, Stjepan Blažetin i pokojni Josip Gujaš – Đuretin iz Mađarske, Jasna Melvinger, Milovan Miković i Tomislav Žigmanov iz Srbije, odnosno Vojvodine, Antonio Sanmartino iz Molisea u južnoj Italiji, Adrijan Vuksanović iz Boke kotorske, odnosno Crne Gore te Ljerka Toth-Naumova iz Makedonije. Glede književnika iz rasuća u ovaj klub uvrstio bih akademika Vinka Grubišića iz Kanade i Dragu Šaravanju iz Australije.

Veliki su izazov za hrvatske književne povjesničare književnici hrvatskoga podrijetla koji su prihvatili kao svoj literarni diskurs jezik zemlje primateljice. Npr. u Republici Čile djeluje začuđujuće veliki broj istaknutih književnika podrijetlom s otoka Brača, a koji pišu na španjolskom jeziku.

Hrvatska književnost ima dva plućna krila: domovinsko i izvandomovinsko, odnosno književnost koja nastaje unutar državnih granica Republike Hrvatske i onu koja nastaje i živi izvan tih državnih granica.

Koliko su i na koji način hrvatski književnici iz Vojvodine, odnosno Srbije, uključeni u projekte DHK-a? Poznato je, primjerice, kako postoji dobra suradnja ovdašnjih autora s Ogrankom slavonsko-baranjsko-srijemskim DHK-a na sunakladničkim pothvatima te oko nekih manifestacija kao što su Dani A. G. Matoša, Dani Josipa i Ivana Kozarca ili Hrvatska književna Panonija… Može li DHK pomoći da se njihov književni glas snažnije čuje u matičnoj Hrvatskoj?

Dobro ste uočili vezu između hrvatskih književnika u Vojvodini s Ogrankom DHK u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Upravo je to i zadatak ovoga Ogranka. Suradnja s njime istovjetna je suradnji sa središnjicom DHK.

Što se tiče tzv. središnjice odnosno Zagreba, za suradnju nema prepreka. Naši časopisi Republika i Bridge/Most otvoreni su za književnu suradnju s kolegama iz Srbije. Svaki član DHK bez obzira na mjesto prebivanja ima pravo predstavljati svoje knjige u prostorijama DHK, ali isto tako birati i biti biran u sva tijela naše udruge. Ovdje je riječ o komunikaciji koju ometa donekle granica. Nekoliko književnika, koji su podrijetlom iz Vojvodine, i sada živi u Zagrebu, a neki su dali nezaobilazni doprinos hrvatskoj književnosti u tzv. metropoli. Npr. pokojni dr. sc. Ante Sekulić, Ante Jakšić, Juraj Lončarević, te sada Lajčo Perušić, zaorali su duboku brazdu u našoj književnoj metropoli.

Pratite li, te kako ocjenjujete stanje na književnoj sceni Hrvata u Srbiji? Nažalost, u posljednjih nekoliko godina preminula je nekolicina književnika starije generacije – Ante Sekulić, Lazar Merković, Petko Vojnić Purčar, Vojislav Sekelj, Milivoj Prćić. Vjerojatno znate da tu postoje dva književna časopisa na hrvatskom jeziku – Klasje naših ravni i Nova riječ…

U Vojvodini je došlo do naraštajne smjene među hrvatskim književnicima. Nažalost, napustila su nas velika imena koja ste spomenuli. Od starijih naraštaja ostala je Jasna Melvinger, dobitnica priznanja DHK za životno djelo Ivan i Josip Kozarac. Srednji i mlađi naraštaj predvodi Tomislav Žigmanov i ako svi krenu njegovim stopama i pokažu njegovu kreativnost i upornost, hrvatska književnost u Vojvodini neće biti ugrožena. Časopisi koje ste spomenuli kao i izdavačka kuća pokazuju kako i u politički kompliciranim uvjetima, uvjetima kada materinski jezik, a poglavito njegova književna varijanta nemaju prođu u javnosti, književnici mogu stvarati dobra djela. Jako smo zainteresirani za književno stvaralaštvo na hrvatskom bunjevačkom idiomu. Taj idiom je posebna vrijednost hrvatskoga jezika. Prilika je da ga čuvate i njegujete i njemu obogaćujete svekoliku kulturu hrvatskoga naroda.

Bavili ste se i politikom, bili ste saborski zastupnik i diplomat, hrvatski veleposlanik u Ukrajini. U tom smislu, pratite li život Hrvata u Srbiji, te kako ocjenjujete položaj ove hrvatske manjine?

Hvala na podsjećanju. Skromno molim, nemojte zaboraviti kako sam dvije godine bio i hrvatski zastupnik u gornjem domu tadašnjeg jugoslavenskog parlamenta koji se zvao Vijeće Republika i Pokrajina SFRJ. U tom svojstvu sudjelovao sam na osnivačkoj skupštini Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Bio sam zastupnik u I. i II. sazivu Hrvatskoga Državnoga Sabora. Nakon toga sam imenovan izvanrednim i opunomoćenim veleposlanikom Republike Hrvatske u Ukrajini. Nakon toga, 2002. godine dragovoljno sam se povukao u mirovinu i nastavio djelovati kao književnik.

Cijeli intervju pročitajte na poveznici