(Foto: tjstudio/Pixabay) (Foto: tjstudio/Pixabay)

Iako je udaljena 24.000 kilometara od Hrvatske, njezino srce kuca za nju snažnije i jače nego da je svaki dan u njoj. Prati ona rezultate naših sportaša, obožava ‘vatrene’, ‘kauboje’ i ‘barakude’, smije se i plače kad im ne ide kako bi htjeli i voljeli.

Posebno je diraju djeca. Kad je vidjela članak u našim novinama o selu Smolonje u Dalmaciji koje je bilo pred izumiranjem, a sad se u njemu ori smijeh 39-ero djece, nije mogla odoljeti a da im nešto ne daruje za Božić. Barem veliku čokoladu s rižom koja je bila pojam kad je sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća otišla u daleki svijet ili neke slatke paketiće. Novac je stigao brzinom munje, samo je trebalo izabrati darove.

Zvala sam predsjednika Mjesnog odbora Smolonje Miju Buškaina i javila mu slatku vijest. Iznenadio se. A onda smo jedan dan uoči Božića osvanuli pred njihovom kućom i predali im darove za svu djecu u Smolonjama. Mijina žena Danijela, koja radi u splitskoj bolnici, bila je sretna što nam može pomoći i podijeliti pakete sa slatkišima mališanima u svome kraju. Napravila je popis sve djece pazeći da nekoga ne izostavi.

- Iz našeg je kraja vlasnik jednog trgovačkog lanca, ali nikada se nije odlučio na ovakvu akciju. Nikada im ni bombona nije dao, a nepoznata žena iz Australije im šalje slatkiše. Baš smo dirnuti – reče mi Mijo kad smo stigli s paketima za djecu u njegovu kraju.
A kad je Laura vidjela slike nasmijanih mališana koji su dobili slatkiše s kraja svijeta, bila je jako dirnuta.

- Radost na licima dice za mene je najlipši dar. Mene to čini sritnom. Nije bitno koliko je. Glavno da je od srca - reče.

- Jer, ‘mislili su neki kako nas Hrvata neće biti, ni veselje svoje nisu mogli kriti’, ali privarili su se dušmani hrvatomrzitelji. Zato triba ovu lipu hrvatsku dicu nagradit, a ponosnim hrabrim hrvatskim roditeljima zahvalit! - kaže Laura.

- Zar nije predivno i neprocjenjivo vidit toliko osmijeha na ozarenim licima naše hrvatske dice, a sve zbog mog tako malog skromnog dara! Sritna sam zbog njihove sriće! Ma, stvarno neprocjenjivo! To je to što ja želim. Izvući osmijeh na dječja lica. Zato to i radim. Dati nadu momu hrvatskomu narodu, neka zna da nije sam! Ima tko mislit na nj. Amen. Samo mi je žao što ne mogu bolje – sjetno mi reče.

Kad sam joj rekla da ću o njoj napisati članak, spremno mi je odgovorila:

- Možeš samo o mojim djelima, ali bez moga imena i prezimena. Želim ostati anonimna. To nije ništa što ja radim. Ali je od srca i iskreno je. Nisam ja tu ništa bitna. Ja sam samo mala donatorica. Dovoljno je napisat Laura, Hrvatica iz Australije. I nije meni do pisanja o meni, ali novine mogu čuda učinit. Meni je, draga moja, doslovce muka gledati i slušati više taj jad i bijedu, siromaštvo, ja to proživljam skupa s njima i suosjećam s njima duboko. I ne mogu podnit da moj hrvatski narod pati u svojoj zemlji – reče mi Laura.

- Ono što nije zabilježeno, nije se ni dogodilo, stara je poslovica. Što više ljudi vidi, to bolje. A kad ljudi pročitaju i vide, možda i neke od njih potakne na pomaganje nekoj drugoj dici, u nekomu drugomu mistu u Hrvatskoj. To mi je i cilj! Potaknit i druge na pomaganje dici! I dobrota se širi dalje i umnožava se... a i ko će drugi pomagat našoj hrvatskoj dici ako nećemo mi Hrvati. Pobili bi nas drugi, čim bi mogli. Ali ne mogu!

Boli je i ovaj egzodus Hrvata u zemlje Zapada:

- I to zloguko namjerno raseljavanje Hrvata opet po svitu, iz najlipše zemlje na svitu, naše Hrvatske. Da nas manje ima u Hrvatskoj, jer smetamo dušmanima i domaćim izdajicama. Hrvatski narod to zlo danas ne zaslužuje, a posebno to ne zaslužuju dica hrvatska. Ta dica su budućnost Hrvatske. U slobodnoj nezavisnoj državi Hrvatskoj, mukom, krvlju svetom i ogromnom žrtvom u tijelima junačkih hrvatskih branitelja branjenoj, obranjenoj i oslobođenom. Hvala, čast i slava im! - s dubokom zahvalnošću reče.

Hrvatske branitelje posebno voli. Nikako im, kaže, ne može dovoljno zahvaliti za žrtvu u stvaranju naše države. Pa kad je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović još 2017. godine prvi put u vukovarskoj koloni sjećanja obula zenga čizme, a srpski ih mediji proglasili “ustaškim” čizmama, Laura je pomislila: Sve bi hrvatske branitelje trebalo obuti u žute zenga čizme! I počela je.

(Foto: Glas Hrvatske)

Za Dan sjećanja na žrtvu hrvatskoga Vukovara već iduće 2018. godine obula je hrvatske branitelje, većinom iz Vukovara, u žute zenga čizme. Bilo je jako dirljivo, bilo je i suza, reče mi branitelj koji im je uručio zenge. Plakali su od sriće! I Tako je Laura dosad uspjela čak 35 hrvatskih branitelja obuti u žute zenga čizme koje su u jesen 1991. godine, kad se branio Vukovar, nosili vukovarski branitelji!

I meni su stigle “ustaške” čizme iz Australije! I to baš ove zime kad su se opet vratile u modu i ostale ultramoderne. Ovog su Božića ponosni vlasnici zenga čizama postali i dvojica pripadnika Četvrte gardijske brigade - Josip Slugan i Mario Matas koji žive u Kaštelima.

Ostala joj je upečatljiva Josipova slika koja je obišla svijet, a snimljena je u Oluji 5. kolovoza 1995. godine kako drži auto ploču KNN. Pa mu je, kaže, morala darovati zenge. Čim ih je probao, bio je oduševljen kako mu stoje! I Mario, koji je bio diverzant u Četvrtoj brigadi, oduševljen je zengama! Obojica su u mirovini, a Mario je posadio 350 maslina i kaže mi da uživa.

A nisu to jedini darovi koji iz Australije stižu u Hrvatsku.

Čini to Laura godinama! Pomaže gdje god može. Daleko je od bogatašice, ali nije siromašna. Plemenitašica i plemkinja naša. Južnjačke je krvi. Iako ni žlice nije imala kad je u daleki svijet došla, sve je stekla svojim radom. Australija je zemlja koja ti daje prilike, samo ih moraš znati prepoznati.

Laura redovito igra loto i velike planove ima. Mašta o velikom dobitku koji je zasad zaobilazi. Ali ne mašta o novcima za sebe. Ne. Mašta koliko bi se još više moglo pomoći hrvatskom narodu velikim tim novcima.

- Kad god vidim veliki dobitak na lotu, samo pomislim koliko bi se dobra tim novcima moglo učiniti našoj Hrvatskoj?! Kad bih mogla bolje pomoći, a to žarko odavno želim! Kad sam tek došla u ovu zemlju na ništa i nikomu i bez ikoga svoga, nisam ništa imala. Uhvatila nas tada u toj neimaštini i ekonomska kriza, sve je stalo, posla nije bilo. Prime ministar Paul Keating tada reče: ‘’This is recession we had to have.’’ Ovo je kriza koju smo morali imati. Ma, zamisli! Pa sam isto mogla pomoć! Ako ništa drugo, bar nakupovat odjeće i obuće i poslati paket u Hrvatsku. Ne znam im broja. Tako sam počela. I u mojoj glavi odavno imam sve isplanirano. Najprije što bih napravila bila bi dva vrtića za našu hrvatsku dicu, dicu naših Hrvata prognanika s Kosova. Vrtić uopće nemaju. Ali imaju najvridnije od svega, neprocjenjivu vridnost, priko šesto dice, svoje dice i naše hrvatske dice, dice naših Janjevaca u Kistanju.

Do boljega darivanja, radit ću kako mogu. Od malih stvari se počinje, a kad se uzmogne, onda i s većim. Još je Majka Tereza rekla: “Nije važno činiti velike stvari, već male stvari s velikim srcem.”

Nije meni do velikih novaca. Meni ništa ne triba. Ali za pomoći malo bolje momu ljubljenom hrvatskom narodu i ljubljenoj hrvatskoj dici, veliki dobitak na lotu bio bi idealan. Dotad ću pomagati koliko mogu. Kao i dosad - zaključuje Laura.

I sama majka troje djece koja će uskoro otići iz roditeljskog doma i sviti svoja gnijezda kao što je i sama napravila kad je prije skoro 35 godine otišla u bijeli svijet.

Tri kuće je u Australiji zadnjih dvadeset godina izgradila, a kad bi mogla, gradila bi kuće i Hrvatima u Hrvatskoj. Po uzoru na Izrael. I vraćala bi ih iz cijelog svijeta. Da žive i rađaju lijepu hrvatsku djecu u svojoj - lijepoj zemlji Hrvatskoj. A ne da bježimo iz nje i - izumiremo.

(Snježana Šetka, Slobodna Dalmacija)