Foto: R. Mareković Foto: R. Mareković

Ne želim da ovo netko shvati huškački, jer nije, ali zastrašujuće je da smo, bez obzira na povod, ostali bez trećine osnovnih prava koja je krovna svjetska organizacija postavila za prosječnog zemljanina. I što sad? Postoji realna opasnost ukoliko ova situacija potraje, da prava budu zatrta još jače. Zašto? Ako se ovo protegne na još godinu dana, a nije nerealno, očajni ljudi koji su nekako izdržavali bez posla unutar 365 dana, počet će tražiti spas izlazeći na ulice, a onda ćemo posljedično u akciji vidjeti policiju i vojsku. Takve scenarije imamo već sad u nekim zemljama koje uvjetuju policijski sat. Krizne situacije, nažalost, uvijek pružaju šansu opskurnim i radikalnim organizacijama da djeluju pod krinkom krika očaja običnog čovjeka, što je u povijesti znalo dovesti i do svjetskih ratova. Rekao bih da je donekle sreća u nesreći što ovo nisu šezdesete godine, kada je studentska svita bila moćna i glasna te se beskompromisno borila za svoje ideale. I gdje smo sad? Dok se pomaci vide na Novom Zelandu, u Izraelu, Americi i Engleskoj, naš Stari kontinent je opet ostao naivan i zelen. Money makes the world go around, da, novac je i dalje glavna moralna valuta, ali Europska unija koja posjeduje solidne resurse nije se postavila na željen način i sad cjepivo doslovno kapa u naše rezerve što usporava mehanizam oporavka.

Dodatnu nesigurnost i sumnju bude informacije o novim sojevima. Taman kad se pojavilo cjepivo, nasrnuli su nepoznati sojevi što uistinu daje povoda teoretičarima zavjera, ali dodatno opterećujuća je i demokratičnost medija. Na jednom domaćem popularnom portalu čitah zaredom tri različita članka koja govore o novim opasnostima, a svi tri članka donosila su izjave eminentih virus doktora koji su servirali oprečna mišljenja. Cjepiva liječe nove sojeve, cjepiva ne liječe nove sojeve, novi sojevi se brzo prenose, pa onda ipak ne… Toliko oprečnih informacija donosi neopisivu zbrku i anksioznost prosječnom čitatelju. Uvijek sam za demokratičnost, ali u takvim situacijama morao bi postojati generalni stav, a ne da smo podložni raznim karakterima virologa ili osobnim ambicijama te samoreklamiranju. Koliko puta ste prije pojave kovida vidjeli virologa u medijima?

Gledajući neki dan po prvi puta filmski klasik engleskog režisera Guyja Ritchieja “Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške (Lock, Stock and Two Smoking Barrels)”, sjetio sam se koliko je filmskih projekata još uvijek neprikazano (primjerice novi James Bond), a koliko novih serija nije dočekalo svoje nove sezone zbog pandemije (neke od njih koje pratim su i “Marvelous Mrs. Maisel”, “Loudermilk”).

Dakle i ono što nam spašava ovo izoliranje po domovima rapidno stradava, pa je time i naša interijerna ponuda sve tanja. Da, naravno, gledanje filmova i serija nije nasušno za naš opstanak, ali postajemo zakinuti i u tom segmentu, koji je vrlo često centralan za bivstvovanje u kući. Jedina dobra stvar kod ovog problema je taj što će ljudi možda više vremena trošiti čitajući knjige, što je uvijek sjajno, kako zbog širenja vidika, tako i zbog obogaćivanja vokabulara, što je u ovoj eri orvelizacije jezika melem na ranu.

I na kraju nogomet. To je prvenstveno bitno muškarcima, ali i tu stvari više nisu kakve su bile. Ako ova suluda situacija bez kretanja i bez dolaska publike na stadione potraje, najpopularniji sport na svijetu više nikada neće izgledati isto. Naravno da će malo tko osjetiti empatiju što Messi ne zarađuje 100 nego 50 milijuna godišnje, ali financijski pad utjecat će na kvalitetu igre i TV prijenose, distribucija cijelog sporta više neće biti na istoj razini. Prodaja karata na samim utakmicama ne postoji, shopping na stadionu, koji je uvijek nepredvidljiv i spontan ne postoji, zbog nedostatka publike gledanost pada i na tv ekranima, a televizijske kuće nemaju više onu sponzorsku podlogu koja im je omogućavala kupnju skupih prijenosa. Kruha i igara? Mnogi smo ostali bez posla, ali i igara je sve manje…

I na kraju najvažnija vijest, 01. travnja otvara se kalifornijski originalni Disneyland. Znam da će sad mnogi dići obrvu zbog opaske kako je to najvažnija vijest, ali osjećaj da se otvara veliki zabavni centar poput ovoga, budi nadu. I to baš Disneyland, koji asocira na sreću, veselje, na likove uz koje su odrastale sve generacije, na obiteljsko druženje… Možda vam se to čini malim događajem, ali kako ne bi poludjeli u ovim degutantnim vremenima, moramo se veseliti malim koracima, jer na kraju tunela, oni će postati velikima…