foto: Pixabay foto: Pixabay

Zvonko Čulina o pjesmi je napisao:

"U ranim, mlađim godinama, čovjek se traži, zaviruje u mnoge sfere života, željan svoga ostvarenja... Nemiran, uči i spoznaje, nošen spontanošću i inercijom, tražeći i težeći onom najboljem. U tom kolopletu kad ga život turbulentno nosi, počesto tamo i gdje nije htio zaći, okusi puno toga, od ljepote i dobrote do drugačije serviranih ekstrema i mnogih tamnijih ponora Duše...

Tako nakon mladalačkog, crnog, buntovno–bohemskog iskustva i ciklusa kad su sve opcije bile otvorene, te traženja i zrenja s kojima se naslažu mnogi pečati i udarci dolazi do potpunog duhovnog obrata, kad su drugačije Spoznaje i Ljubav neprikosnoveni; nove ljepote Riječi daju novi, plemenitiji obol nadahnuću te stabilnije i sigurnije odnose u svemu...

Ova pjesma je ispit, promišljanje i osjećanje, tematika i posvećenje upravo toj vrijednosti; njoj, Ljubavi, jedinoj i veličanstvenoj koja uvijek ostaje i koja nema alternative, koja je izvor i nositelj svega, pa i onda kada se čini da smo je počesto u svim tim turbulencijama života zaobišli. Nek' i ova pjesma bude poruka u tom čistom, punijem i mislim ispravnijem smislu, kao bolji i sigurniji sadržaj, oslonac i vodilja... Jer, jedino Ona, pjesma iz Ljubavi, u Ljubavi i za Ljubav, u svoj toj težnji i nastojanju k' još uzvišenijem, (kao i mnoge iz tog ciklusa), pravi je i plemenitiji Putokaz, te osmišljenija i šira opće – poetska, te opće – životna opojnost, opstojnost i blagoslov..."

 

Da nam ljubav cvjeta...

 

Dok se po obali šetam,

i vali se redaju tiho;

dođe mi da opet pjevam

k'o što sam

          već duže sviko...

Da stavim prst u more,

da pomislim na obale druge;

da prizovem rumene zore,

da otjeram

          skupljene tuge...

Dođe mi da poredam Riječi,

one, što kao lijek su dobre;

pa da me opet liječi

širina

          pučine modre...

Da pogledam gore, gore u visine,

da zaželim svima ljepote dana;

da zraka sreće opet rado sine,

da nestanu boli

          iz sviju nam rana...

Dođe mi, ah, opet onako,

kad u mladosti bijah sasvim vedar;

da letim, letim, k'o nekad olako,

kao lasta vitka

          ili kao Dedal...

Tamo daleko, preko horizonta,

između mnogih životnih oaza;

da se veselim, poput dobitnika lotta,

leteći iznad

          dičnih krajobraza...

Da ljudima, braći, kažem da ih volim,

samo lijepe vijesti da ponesu sobom;

da kažem, evo, i ja se često molim,

da ne budemo više

          bilo kakvim robom...

Mir i sloboda, ljubav nek je svuda,

u srcu, Duši, u širini uma;

i da sve teče sa što manje truda,

da se maknu brane

          sa životnog druma...

Nek' proljeća cvatu, a jeseni se žute,

nek' i oblaci sivi sa radošću lete;

nek' sretne su nam sve životne rute,

i nek' sve su sudbe

          bliske nam i svete...

Dok se po obali opet rado šetam,

i redaju se tihi ali moćni vali;

želim da sam korist a ne da možda smetam,

dok je nebo vedro

          i pučina se plavi...

Dok nam dani kao rijeka teku,

dok sunce opet tako gordo sija;

želim da vidite spas u tome lijeku,

i da vrijeme ovo

          sve više nam prija...

Da se radujemo, ama baš svi redom,

odavde pa tamo do kraja nam svijeta;

da dobro poteče svima bliskim slijedom,

DA NAM VJERA ŽIVI,

          DA NAM LJUBAV CVJETA...

 

Zvonko Čulina, Pridraga

Po povratku iz Biograda na Moru

Subota, 30. svibnja 2020. god.