foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija

- Rođena sam u gradu Santa Cruzu, u Boliviji i hrvatska sam državljanka. Moj djed, Milivoj Cezareo i moja baka, Anka Vidoš iselili su se iz rodnoga mjesta Kune na poluotoku Pelješcu dvadesetih godina prošlog stoljeća. Najprije su stigli u Čile, a potom u Boliviju gdje su zasnovali obitelj - govori Ana. 

Hrvatska zajednica u Boliviji bila je tada prilično velika: - Moj djed je neko vrijeme bio i predsjednik Hrvatskog kluba u Cochabambi, gdje su se održavala okupljanja i njegovala hrvatska kultura i običaji. Ta su okupljanja bila česta kada sam bila mala. Sjećam se da je moja baka voljela recitirati pjesme hrvatskih pjesnika i bila je vrlo ponosna na svoje hrvatsko podrijetlo. Tu je ljubav uspjela prenijeti na svoju djecu, osobito na moju mamu koja je, nakon smrti mog djeda, konačno odlučila ispuniti svoju i bakinu želju i otići u Hrvatsku, što je uspjela ostvariti krajem 2000. godine kada smo se zajedno preselile u Opatiju. Ja sam tada imala 12 godina te sam tamo imala priliku pohađati posljenja dva razreda osnovne i cijelu srednju školu. Promjena, naravno, nije bila jednostavna. Trebalo mi je vremena da se navikne na novo mjesto, novu školu, novi jezik, nove prijatelje. 

foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija

U Zagreb su stigle u prosincu i tamo ostale nekoliko dana: - Potom smo otišli u Opatiju, ali smo Božić i Novu godinu proveli u Trpnju, malome mjestu blizu rodnog mjesta moje bake gdje je tada živjela njezina sestra. Trpanj po zimi je pusto mjesto, ali ljeti cvate. To je česta pojava u hrvatskim gradićima, ali je za mene, koja sam do tada živjela u velikom gradu, bila novost. Nisam bila naviknuta ni na hladnoću jer je Cochabamba grad s umjerenom klimom tijekom cijele godine. Televizija je imala samo tri programa i na njima gotovo nikad nije bilo crtića. U to su vrijeme baš počele emitirati meksičke sapunice koje nikad nisam voljela, ali koje je teta gotovo ritualno gledala u podne. Ja sam tada poprilično razumjela hrvatski jezik jer su ga nona i mama povremeno pričale dok smo još živjele u Boliviji, ali ga još nisam govorila. Unatoč svemu, nije mi bilo dosadno. Teta me naučila plesti papučice i puno sam crtala i šetala obalom. Bio je to prvi put da sam vidjela more i da sam slušala valove kako udaraju o stijene prije spavanja. To je bilo lijepo. 

foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija

Početkom 2001. godine Ana je krenula u osnovnu školu u Opatiji: - Već je bilo drugo polugodište pa sam krenula polako, kao slušateljica, da se prilagodim novom okruženju i naučim jezik. Naime, u Opatiji u to vrijeme nije bilo učitelja hrvatskog jezika koji bi znao i španjolski pa nije bilo mogućnosti upisati se na tečaj.  

Hrvatski jezik je sama naučila slušajući ga u školi: - Bila sam mlada, razumjela sam ga dosta i prije odlaska tamo, ali bila sam jako sramežljiva pa mi je trebalo 6 mjeseci da ga počnem tečno govoriti, što sam i učinila netom prije nego što sam formalno krenula u 7. razred. Kad sam došla u školu sjećam se da su mi druga djeca dovikivala rečenice iz sapunica, što me nasmijavalo. Odmah su me upoznali s dvjema djevojčicama  koje su živjele u istom naselju kao i ja da mi pomognu u prilagodbi. To su mi bile prve prijateljice s kojima sam se svakodnevno igrala na parkiralištu naselja. Tek sam poslije shvatila koliko je velika prednost što se tamo još može slobodno igrati po ulicama. Naselje Tošina, gdje sam ja živjela, ima velike zelene površine u kojima djeca mogu slobodno igrati i trčati, za razliku od Cochabambe gdje je promet toliko kaotičan da djeca više ne idu na ulice. Zavoljela sam svoj drugi dom, iako je, naravno, bilo teških trenutaka, ali su za njima ostala bogata iskustva.

foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija

Nakon osnovne škole u Opatiji upisala je gimnaziju, jezični smjer: - Danas mogu reći da je to bez sumnje najljepše razdoblje mog života tamo. Bila sam odlična učenica i imala sam izvanredne prijateljice s kojima se i dan danas gotovo svakodnevno dopisujem i čujemo. Opatija je prekrasan grad, a zrak miriše na cvijeće, bez pretjerivanja. Život tamo je miran. Prisustvovala sam divnim zalascima sunca s balkona mog stana na Tošini. 

Završivši srednju školu odlučila je s najboljom prijateljicom okusiti sreću u Zagrebu: - Prošla sam prijamni ispit na Arhitektonskom fakultetu i preselila se u studentski dom. Zagreb je puno dinamičniji grad, pun kulturnih događanja i savršen za studentski život. Tamo sam provela narednih 6 godina vozeći se tramvajima, gledajući predstave u kazalištu i šetajući Savskim nasipom. Arhitektonski fakultet je bio vrlo zahtjevan i velik izazov za mene, ali sam zahvalna na svemu što sam na njemu naučila. Posebice su zanimljive bile terenske nastave zahvaljujući kojima sam imala priliku posjetiti sve dijelove Hrvatske. Iako se ponekad činilo teškim, danas jako cijenim vrijeme koje sam provela tamo. 

I konačno, nakon 13 godina provedenih u zemlji njezinih djeda i bake, donijela je odluku o povratku u Boliviju: - Naime, moj tadašnji dečko, a sada moj suprug, u to je vrijeme još studirao medicinu u Cochabambi. Bili smo u vezi na daljinu 3 godine prije nego što sam završila studij. S druge strane, cijelo vrijeme koje sam provela u Hrvatskoj ostala sam povezana s Bolivijom. Svake dvije-tri godine došla bih za ljetne praznike, a moj tata je još živio u Santa Cruzu pa sam ga posjećivala. Zbog svega toga povratak mi se činio logičnom odlukom. Ali opet, nije bilo nimalo jednostavno napustiti Hrvatsku. Ostavila sam za sobom najbolje prijateljice, more, prekrasne krajolike i sve što sam zavoljela u toliko godina života tamo. Uvijek sam tvrdila i još tvrdim da je teško imati dva doma, pogotovo kada su tako daleko jedan od drugog. 

foto: osobna arhiva/ustupljena fotografija

Dobra je stvar, ističe Ana, to što se pred dvije-tri godine u Cochabambi opet počela buditi Hrvatska zajednica i potomci onih Hrvata koji su se tako davno doselili počeli su pokazivati zanimanje za svoje hrvatske korijene: - Tako je moja mama počela predavati hrvatski jezik, a ja sam pomagala s pripremom za ispit za hrvatsko državljanstvo, što je još donedavno bio uvjet za njegovo stjecanje. Imala sam tri grupe s više od 10 učenika koji su se htjeli prijaviti na državljanstvo pa sam im nastojala prenijeti nešto malo hrvatske kulture i jezika i upoznati ih sa zemljom svojih predaka. Prije karantene opet su se počela povremeno održavati okupljanja zajednice... slavili smo pobjede Hrvatske na nogometnom prvenstvu, održavali su se sastanci na kojima su se pripremala hrvatska jela. Svakom se godinom sve više hrvatskih Bolivijaca prijavljuje na Croaticum i traže državljanstvo da okuse sreću u davno napuštenoj domovini. Nadam se da će nakon ove pandemije zajednica nastaviti s radom i da će se u budućnosti hrvatski jezik opet čuti unutar i izvan prostora hrvatskog kluba - naglašava Ana Pol Cezareo, bolivijska arhitektica hrvatskoga podrijetla.

Ana Pol Cezareo

Ana Pol Cezareo

8:38