Foto: kolaž/osobna arhiva/ustupljene fotografije Foto: kolaž/osobna arhiva/ustupljene fotografije

- Još kao djevojčica imala sam osjećaj pripadnosti drugom mjestu, različitom od onog u kojem sam živjela. To su mali detalji koji privlače našu pažnju. Prvo, gotovo uvijek sam morala slovkati svoje prezime, a zatim otići živjeti u Španjolsku. Sigurno pitanje je bilo odakle dolazi moje prezime. Kako su godine prolazile, očekivanja su se povećavala. To nas je približilo pronalaženju svojih korijena preko hrvatske zajednice u La Pazu. Prošlo je mnogo godina od tog prvog susreta, sjajnog osjećaja blagostanja među potomcima, koji imamo isti osjećaj ljubavi prema Hrvatskoj - ističe bolivijska arhitektica. 

Ana Maríja Glasinović hrvatske korijene ima od strane pradjeda.

- Moj pradjed Petar Glasinović Karmelić rođen je u Nerežišćima na otoku Braču, u domu Mihaela Glasinovića Jurčevića i Vinke Karmelić Novaković, rodom iz Bola. Vrlo mlad, pradjed je napustio svoj dom i otišao u Čile. U Iquique je stigao 1880. godine, nastanio se u tom gradu, posvetivši se trgovini. Bio je vrlo dinamična osoba. Bio je konzularni predstavnik i sudjelovao u organizaciji dobrotvornih udruga i vatrogasnih društava. Na kraju je osnovao tiskaru Glasinović, u kojoj su radili neki od njegovih sinova i imao je mnogo radnika. U Iquiqueu se oženio Ilianirom Soto, imali su nekoliko djece.

Moj djed Rufino Vladimir Glasinović stigao je u Oruro u Boliviji, zajedno s brojnim Hrvatima koji su se nastanili u različitim gradovima Bolivije, čiji potomci čine drugu i treću generaciju. Djeca mog djeda Rufina bila su prva generacija rođena u Boliviji, a jedan od njih bio je moj otac Pedro Glasinovic.

Ja sam prva od četvero braće i sestara. Pohađala sam školu u različitim gradovima zbog očeva posla kao rudarskog inženjera. Nakon što sam diplomirala arhitekturu, nekoliko sam godina radila u izvršnom odboru Bolivijskoga sveučilišta. U želji za specijalizacijom preselila sam se u Španjolsku i upisala doktorske tečajeve na Politehničkom sveučilištu u Madridu. Trenutačno živim u Madridu kao španjolska državljanka - napominje Bolivijka hrvatskog podrijetla. 

Ana María ispunila je želju da posjeti Hrvatsku, zemlju svog pradjeda.

- Dok sam bila u La Pazu tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva, povećao se broj članova Hrvatske zajednice u La Pazu i zanimanje za učenje o Hrvatskoj. Od tada do danas zajednica neprestano raste u aktivnostima, kao i u broju članova.

U meni se rodilo zanimanje za dolazak u zemlju mog pradjeda. I tako smo u rujnu 2018. godine moj sin Juan Pablo Cuadros i ja putovali iz Madrida u Split. Doći i vidjeti more, razgledati grada, slušati hrvatskog jezika, vrlo su posebni osjećaji...

Ali najvažnije je nedostajalo - stići ​​do Nerežišća. Trajektom smo se odvezli do Supetra, gdje smo odsjeli, a zatim do Nerežišća autobusom koji svakodnevno vozi za Bol. Nevjerojatno je kako otok koji se s jednog kraja na drugi može obići za manje od dva sata, može biti mjesto s kojeg je većina Hrvata otišla u Južnu Ameriku.

Dolazak u Nerežišća bio je ostvarenje sna. Promatrati stabalce na vrhu krova stare kamene crkve, gdje su se zasigurno igrali moji preci.... ona ista crkvica koju sam poznavala samo po fotografijama - sve je to ostavilo u meni neizbrisivu uspomenu. Šetati uskim ulicama, gledati stare kuće, sve izgrađene i pokrivene kamenom, nešto je jedinstveno što privlači pažnju. Napravili smo mnogo fotografija, sva mjesta su jedinstvena, selo ima uzbrdice i nizbrdice gdje su zgrade prilagođene terenu. Sve puno vegetacije, voćki gdje obiluju stabla nara, vinove loze i maslina. Crkva je na kraju dugog kamenog stubišta. Zamorno je ali vrijedno je toga, jer iz parka ispred nje može se vidjeti selo i okolicu, šetnja koja zaslužuje da se učini i ponovi - tvrdi Ana María. 

Potiče sve potomke Hrvata da posjete zemlju s koje su otišli njihovi djedovi i pradjedovi.

- Nastavili smo put do Bola, zatim smo trajektom išli u Jelsu na otoku Hvaru. Tamo nas je dočekala Snježana Glasinović, njezina obitelj je iz Bola, bila je vrlo ljubazna i smjestila nas je u svoj dom. Donijela sam joj tipičnoga lika iz La Paza, Ekeka, boga izobilja u vjerovanju naroda Aymara. Razgovarale smo i u susret nam je došla njezina nećakinja Annabella Glasinović s kojom dijelim istu profesiju - ​​arhitekturu.

Za kraj putovanja odabrali smo Dubrovnik, još jedan raj na zemlji, prepun atrakcija, znamenitosti i krajolika. U to je vrijeme bilo toliko turista da ni na jednoj fotografiji niste mogli biti sami. Jednog dana kad smo pronašli vrlo lijepo mjesto za doručak, osjetila sam veliku želju biti na istom mjestu sa svojom sestrom Jaky, promatrati dubrovačke zidine, popiti kavu i razgovarati o našoj obitelji s njom, budući da su naši roditelji i stričevi svi već pokojni. I kako kažu da se svaka želja izražena iz duše ispunjava, već sljedeće godine uspjela sam biti s njom na istom mjestu.

Iz Madrida se opraštam od vas i potičem sve potomke Hrvata da posjete zemlju odakle su otišli naši djedovi i pradjedovi kako bi nam pružili bolju budućnost. Okolnosti su se promijenile, sada Hrvatska nudi mogućnosti za pokretanje i izgradnju velikih i malih poduzeća. A one koji je posjete dočekuje raširenih ruku - ističe arhitektica Ana María Glasinović, Bolivijka hrvatskih korijena.