foto: Vjekoslav Madunić/ustupljena fotografija foto: Vjekoslav Madunić/ustupljena fotografija

Na putovanju dijelom te lijepe županije naslovljenim "Zeleni bregi i vinske staze Zagorja" bio je kolega Vjekoslav Madunić. Prenosimo njegove dojmove:

"Početnu točku, Slivonjin jarek u blizini Krapinskih toplica ni svemogući i najmudriji Google nije pronašao od prve, onda možete misliti kako bismo to mi pronašli bez tog suvremenog pomagala. Jarek se smjestio na jednoj strani zelenog amfiteatra kojega sačinjava još nekoliko zaselaka. Dočekala nas je cijela obitelj Slivonja na čelu sa mamom Šteficom koja je izvršna direktorica u uzgoju, prodaji i primanju mnogobrojnih priznanja za njihove purane sorte Sivi soj. Povela nas je do velikog zatvorenog kaveza na livadi gdje se nalazilo više od stotinu purana, točnije 16 koji služe za rasplod i stotinjak mladih koji uskoro kreću u prodaju. Inače, zagorski puran se etablirao kao slasna namirnica još 1918. kada su nakon završetka 1. svjetskoga rata braća Schiketanz u Zlatar Bistrici otvorili tvrtku "Jaje", koja je vrlo brzo kao glavni izvozni proizvod u Englesku u mjesecu studenom kada su dnevno sa zlatarske željezničke stanice otpremana 2 do 4 vagona purana prema Britaniji. 1939 podaci kažu da ih je u nekim periodima bilo i deset! Postoji legendarna priča o pismu Winstona Churchilla Schiketanzovima iz 1946. godine u kojima zahvaljuje na iznimnoj deliciji. Vratimo se mi iz te priče iz prošlosti za stol Slivonja koji su nas dočekali sa svježim sirom i vrhnjem, tvrdim sirom, bučnicom, suhim mesnim prerađevinama (špek, salame, šunka), sokom od aronije i jabukovačom, šljivovicom, pekmezom od ribizla, šljive i smokve koja raste u njihovom dvorištu! Ondje je u uzgoju još pet krava, dva telića, junica i naravno drugo pernato jato pataka i kokoši. Dragutin, glava kuće, mi pripovijeda da se za koji dan dok malo osuši pripremaju za berbu kukuruza neophodnu hranu za ovakav domaći pogon. Štefica nam je ponosno pokazala naramak zlatnih medalja i priznanja koje su osvojili njihovi purani. I za kraj puranske priče, zadruga "PZ Puran zagorskih brega" je u stečaju tako da ne postoji organizirani otkup i prodaja kakva je postojala još prije stotinu godina i trajala do naših tranzicijskih vremena. 

Foto: Vjekoslav Madunić/ustupljena fotografija

Nedaleko turističko selo Vuglec breg kojega smo posjetili nakon toga je sasvim drugačija priča. Boris Vuglec i njegova obitelj odlučili su još 2001. obnoviti zapuštene kuće na tom području gdje su i sami odrasli. Priča nam njegov sin Mario kako se rado prisjeća vremena kada je bilo snijega a oni promrzli nakon sanjkanja tražili mjesto na velikoj zidanoj starinskoj peći koja je bila pravi multipraktik. Grijala je, naravno na drva, davala toplu vodu a iz pećnice su izlazila slasna jela poput purice z mlincima, koju smo kušali malo kasnije u restoranu s pogledom "od milijun dolara", spravljenu na tradicionalan starinski način. Preuređena i dotjerana ta hiža nosi ime Dragec. Još je nekoliko drvenih kućica s dobro opremljenim kupaonicama, čak i jacuzzijem, koje mogu ukupno ugostiti pedesetak gostiju. Već 2003. Vugleci sade prve vinograde koji se gotovo svi nalaze u podnožju restorana i obnovljenih starinskih hiža. Danas je to već četiri hektara (oko 16.000 trsova) rajnskog rizlinga, graševine, chardonnaya, sauvignona, muškata žutog, zelenog silvanca i crnih vrsta cabernet sauvignon, crni pinot i frankovka. Ovdje su na vrijeme prepoznali da su pjenušci dobrodošli a pogotovo oni z bregov. Tako su u kolekciji više puta nagrađivani Rozalia, sedam godina star Baronijal i Jasminka - u čast istoimene enologinje Jasminke Šaško, priređen na ekspedcijskom likeru vinarije Bodren s 50% chardonnaya i udjelom graševine, rajnskog rizlinga i zelenog silvanca.

Foto: Vjekoslav Madunić/ustupljena fotografija

Obilazak podruma pod sigurnom rukom Marija i stručnim vodstvom Jasminke s novim dijelovima gdje će najviše odležavati pjenušci (treba negdje smjestiti 10.000 boca koliko ih sada ima), bio je pravi doživljaj za jezik, nepce i oko. Slijedio je "bogovski ručak", što bi se reklo u narodu, u restoranu s već spomenutim pogledom. Bogata plata s autentičnim proizvodima šire okolice sadržavala je uobičajeno nekoliko vrsta odličnih suhih narezaka, više različitih sireva i vrhunska guščja pašteta. Ja sam tada bio spreman dati "kraljevstvo za konja" tj. za još koju kuglicu paštete. Domaćini su se potrudili za sljedeće jelo - juhu, pokupiti sve najbolje gljive iz okolice tako da ste mogli vidjeti i okusiti "utopljene" trubice, vrganje itd. Središnji dio gozbe zauzelo je "njezino zagorsko veličanstvo" - purica s mlincima. Da je samo ovo jelo došlo bio bi to dovoljan razlog da jednom posjetite ovo mjesto. Ali nije posljednje i jedino... na stol su stigle štrukle priređene baš onako kako bi ih priredile mamice u okolnim selima. Dakle, neodoljivo, za prste oblizati!

Purica z mlinci (Foto: Vjekoslav Madunić/ustupljena fotografija)

Napustili smo i Vuglec breg i krenuli prema Desiniću gdje smo posjetili mljekaru "Veronika." Oni otkupljuju mlijeko samo sa zagorskih brega, najviše iz bliže okolice s više OPG-ova. Dnevno prerađuju oko 20.000 litara mlijeka i raspoređuju na svježe mlijeko, jogurte i sireve. Nama su posebno i s razlogom prezentirane prostorije u kojima nastaju i sazrijevaju poznati Veronikini sirevi poput Veronikine legende - da spomenem samo jedan iz cijeloga asortimana. Bio sam i dosad na sličnim mjestima i ističem sve pohvale za razinu žaštite pri ulasku te primjerenoj čistoći koja vlada unutar mljekare. Inače, od 52 prodavaonice, više od polovice se nalazi u Zagrebu. Zapošljavaju oko 200 ljudi i najveći su privredni subjekt u toj maloj općini na sjeverozapadu Hrvatske. Mljekara je tijekom godina skupila na desetke priznanja struke i potrošača.

Mljekara "Veronika" (Foto: Vjekoslav Madunić/ustupljena fotografija)

Kako se dan bližio kraju tako je i naša ekspedicija posjetila još dvije vinarije. Prva od njih je iznad Pregrade u mjestu Klenice gdje je smještena vinarija sa stoljetnom tradicijom Roberta Zdolca. U tu tradiciju spada i književnik Janko Leskovar koji je ovdje i sam uzgajao vinograd. To je vinarija koja svoje trsove uzgaja na ekološki način bez mineralnih umjetnih gnojiva, ni sistematičnih niti kontaktnih, dakle bez pesticida. Zdolc je mlad čovjek s puno planova, jedan je nedavno ostvario novim podrumom, a drugi su u stvaranju. Vinarija je među onima manje srednje veličine, a u sortimentu ima perjanicu kuće sauvignon blanc, zatim graševinu, pinot crni, predikate i portugizac. Cijeli objekt je iz novijega doba, također i lijepa kušaonica, a ispred kuće u dvorištu nalazi se velika stara drvena preša. Sva Zdolčeva vina koja smo kušali bila su na visokoj razini a sauvignon na stupnju više. U Robertovim planovima visoko mjesto zauzima vinski turizam i tu će se posebno angažirati. Želim mu svaku sreću u tom lijepom ,ali i napornom poslu!

Robert Zdolc (Foto: Vjekoslav Madunić/ustupljena fotografija)

I na kraju - u mrak stigosmo do vinarije Zvonka Severa ispod cesargradske gore u Klanjcu. Sever je širom Hrvatske postao poznat kada je staru lozu od prije više stoljeća, koju u tom kraju zovu Sokol, spasio od zaborava jer je uzeo reznice posljednjih dvadeset trsova u vinogradu franjevačkog samostana u Klanjcu. Od tada pa do danas on uspijeva obrađivati vinograd sa 700 trsova te sorte koju su zbog karakteristika i utjecaja na pilca prozvali zagorskim Casanovom. Vino je lijepo, polusuho i pune ga u polalitrenu bocu arhaičnoga izgleda. Sever u sortimentu uzgaja još pinot sivi, rajnski rizling, graševinu, muškat žuti, traminac, sauvignon i chardonnay, a od crnih frankovku, merlot i portugizac. Prosječna godišnja proizvodnja je između 60.000 i 70.000 litara pa nam gazda kaže da mora proširiti podrum da bi ubuduće sve stalo. Na poslovima oko obiteljske vinarije angažirala su se i oba sina. Severu svakako pripada najveća zasluga da je Sokol - stara hrvatska vinska sorta preživjela i da danas još nekoliko njegovih njegovih kolega (Petrišić, Broz, Posavec i Lovrec) iz istoga kraja uzgaja taj sortiment.

Asortiman Sever (Foto: Vjekoslav Madunić/ustupljena fotografija)

Na kraju treba naglasiti dvije stvari. Hrvatsko zagorje može još puno više pružiti u turističkom smislu, a na tome se moraju angažirati svi oni koji su u turizmu i oko njega. Brendirati zaista bogom danu hranu (purica, mlinci, štrukle...) i sve bolja vina ovoga kraja, a neke vinarije su ovdje spomenute. I drugo, hvala kolegici Sanji Končevski na danu ispunjenom pravim doživljajima u Hrvatskom Zagorju."