Crkva je svetog Mihovila Arkanđela u Varešu (Foto: snimka zaslona/facebook) Crkva je svetog Mihovila Arkanđela u Varešu (Foto: snimka zaslona/facebook)

Nacionalni spomenik čini Stara crkva sv. Mihovila i Nova crkva sv. Mihovila Arkanđela.
U staroj crkvi sv. Mihovila glavni oltar posvećen sv. Mihovilu, dva diptiha sa predstavama sv. Petra, sv. Grgura Velikog, sv. Franje i sv. Nikole, pobočni oltar posvećen Blaženoj Djevici Mariji, te 6 kandila. U novoj crkvi sv. Mihovila glavni oltar posvećen sv. Mihovilu i dva sporedna oltara posvećena Blaženoj Djevici Mariji i sv. Anti, te reljefno izrađene postaje Križnog puta.

Kip sv. Mihovila (foto: snimka zaslona/facebook)

Unutrašnjost najstarije katoličke crkve u Bosni i Hercegovini je posebna. Strop pomoćni oltar i gotovo svi liturgijski predmeti potiču iz 1730. godine, kao i kipovi koji su stigli iz Venecije. Najviše pažnje u crkvi Svetog Mihovila Arkanđela ipak privlači glavni oltar s kipom sv. Mihovila. Zanimljivost je i to da je za oltarom svećenik okrenut leđima, a ne okrenut prema vjernicima jer se u to vrijeme, prije Trindenskog sabora, u crkvama tako postavljao oltar.

U godinama bosanske samostalnosti obrede u crkvi su vodili franjevci samostana Kraljeva Sutjeska tako da je iz svog sjedišta u samostanu dolazio za to zaduženi svećenik održao službu pa bi se nakon toga vraćao u samostan. 

Pretpostavlja se da je prva crkva sagrađena u prvom desetljeću 16 stoljeća, svakako prije 1516. godine, jer postoje arhivski dokumenti iz osmanskog doba u kojima se  navodi da je crkva sagrađena na mjestu još starije crkve. U vremenu kada su se uz rijeku Stavnju izgradili mnogobrojni majdani (rudnici), a nakon toga i stambeni objekti za rudare, bilo je  nužno da se u samoj kotlini sagradi crkva i da naselje postane župom. Točnih podataka nema, ali vjeruje se da se to dogodilo početkom 16. stoljeća.
Tijekom vremena crkva je bila žrtvom više požara. Ostala su zapisana dva najveća – prvi iz vremena Bečkog rata oko 1679. godine i drugi sa početka 19. vijeka, odnosno oko 1819. godine. Nakon požara s početka 19. stoljeća bila je ponovno sagrađena, a po pretpostavkama fratara crkve, izgrađena je u istom obliku i istim mjerama kakva je i ranije bila (o obnovi crkve svjedoči natpis na kamenoj ploči na zidu lijevo od južnih vrata). Zidove crkve radili su hercegovački zidari, dok je svod objekta najvjerojatnije rad domaćih majstora.
 
Godine 1864. župa je imala 1879 vjernika, a 1905. godine broj je porastao na 3412. Stoga su 1903. počeli radovi na proširenju crkve i trajali do 1906. godine. Rađeni su pod vodstvom arhitekte Josipa Vancaša. Tim radovima crkva je u potpunosti izmijenjena. Trobrodna je sa bočnim lađama koje imaju po pet jednostrukih, pri vrhu zaobljenih, prozora. Uz apsidu, koja služi kao svetište, je manja sakristija veličine oko 12 m2.

U prizemnom dijelu je smješten portal, postupno, na romanički način, smanjivan prema unutra. Nije ukrašen nikakvim likovima ni dekoracijama. Završen je malim zabatom. 

Crkvu gotovo svakodnevno posjećuju i turisti iz cijelog svijeta. Značaj ovog objekta itekako cijene i građani Vareša.

Prema posljednjem popisu stanovnišva (1991.) u Varešu je živjelo 1743 Hrvata, a smješten je na nadmorskoj visini od 829 metara u kotlini rijeke Stavnje, u njenom gornjem toku, na području planine Zvijezde, 45 km od Sarajeva i 60 km istočno od Zenice.
Prvo naselje na području Vareša bilo je starorimsko naselje u selu Potocima. S obzirom na starost naselja, moglo bi se reći sa sigurnošću da ime Vareš dolazi od latinske riječi "Valens", što znači obitavalište, a da je rječica Stavnja dobila svoje ime od riječi "Stanceli" što znači stanica. Vareš se kao veće naselje preselio od starorimske lokacije i proširio na brdo Oglavić, a to je današnja Kota. Zbog potreba za vodom spustio se ka rječici Stavnji.