Preteća današnjeg frižidera, izrezbareno deblo u kojem se čuvalo meso (Foto: Ivana Perkovac/Glas Hrvatske) Preteća današnjeg frižidera, izrezbareno deblo u kojem se čuvalo meso (Foto: Ivana Perkovac/Glas Hrvatske)

Boravak u tom prostoru nakratko zbunjuje, jer posjetitelji nisu posve sigurni, jesu li u staroj kamenoj kući u kojoj je život nakratko stao ili u muzeju koji vješto predstavlja život kakav je nekada bio. Triljani kažu sve se tu vrtilo oko komina, pure i bronzina.

U novije vrijeme Trilj i okolna mjesta hranila je tvornica plastičnih masa Cetinka. Danas napuštena zgrada u blizini muzeja i izgledom pripada prošlosti. Triljani nadu polažu u turizam i promidžbu zaleđa Splita. Oni koji nisu trbuhom za kruhom otišli u Njemačku ili Irsku, svoj kraj nazivaju rajem na zemlji. To prepoznaju i turisti, koji sve češće biraju nerazvikana mediteranska mjesta u kojima traže utjehu od užurbanosti i stresnog, prebrzog života. Njihova su utočišta 'Kuće za odmor', kojih je u Zagori sve više i gotovo nevjerojatno, uglavnom su pune. Najpopularnije su one koje su u svoja četiri zida uspjele sačuvati autohtonost i duh prošlosti. Ulaže se i u kulturni turizam.

Muzej triljskog kraja (Foto: Ivana Perkovac/Glas Hrvatske)

Nezaobilazan na tom tragu je i gradski muzej, smješten u nekadašnjem samostanu. S radom je započeo 2006., deset godina nakon što je Trilj dobio status grada. Muzej je kasnije od časnih sestara otkupio tkalački stan, a ostali su predmeti Etnografske zbirke uglavnom darovani.

Život uz ognjište

Kužina (kuhinja) je bila središnji dio kuće. Uz ognjište za malim niskim tronožnim okruglim stolom, sinijom, sjedila je obitelj. Riječ sinija turskog je podrijetla, a neobično niski stol i stolci svjedoče turskom utjecaju.

Niski tronožni stol Sinija na kojemu je bakra i posuda iz koje je jela cijela obitelj (Foto: Ivana Perkovac/Glas Hrvatske)

Na "siniji" je "bakra" u kojoj se kuhala pura od kukuruznog brašna (palenta), kupus, meso, slanina, a serviralo se u čanjku (okrugloj drvenoj zdjeli) iz koje su jela djeca. – Samo bi se najbrži uspjeli najesti, jer svi su jeli iz iste posude - kaže spremačica i domaćica Muzeja Zdravka Paravuljić.

 - Svaku večer na stolu je bila raščika (raštika) i slanina pržena na tavi. Meso se jelo dva puta tjedno, četvrtkom i nedjeljom. Kuhalo se u bronzinu (posudi od bronce) na vatri s drvenom mišačom (kuhačom). Posuđe je uglavnom bilo izrađeno od zemlje ili drveta, drijena, koje se očuvalo do danas.

Stari darovani predmeti na škanciji, drvenom regalu (Foto: Ivana Perkovac/Glas Hrvatske)

Na škanciji (drvenoj polici) koja je bila u dnevnom boravku stajali su sat, mlinac i pržanj za kavu, sito, tava. U vučiji (drvenoj posudi elipsastog oblika) nosila se voda. Često su je i žene nosile na leđima od izvora ili bunara. One čija je vučija bila najčišća, smatrale su se urednim ženama. Na vučiji je bila bukara (drvena čaša) iz koje se pila voda i vino. - Momci su se djevojkama udvarali, tražeći od njih vodu. I tako su započinjale mnoge ljubavne priče.

Šuplje deblo služio je kao frižider. U njemu se čuvalo meso deset do petnaest dana, ako su zime bile hladnije.

(Foto: Ivana Perkovac/ Glas Hrvatske)

Sapun se radio od svinjske slanine, masti, kaustične sode i praška za ručno pranje Plavog Radiona. S lopara se kruh stavljao ili vadio iz ognjišta, a danas se koristi za pripremu Soparnika, specijaliteta od blitve. U izvorni recept ide malo pšeničnog brašna, soli i vode. Razvalja se, doda domaća blitva, maslinovo ulje i češnjak iz Dalmatinske zagore, specifične arome, koji se lijepi za prste.

Stiže baul iz Amerike

U baulu (kovčeg, sanduk) iseljeni su Triljani brodom svojim obiteljima slali razne potrepštine, od šećera, brašna, bakalara do odjeće. Zahvaljujući njima, oni sretniji Triljani još su četrdesetih godina prošloga stoljeća nosili američke traperice. Kada im je susjed iz Rožina darovao baul, domaćica Muzeja kaže, da je još mirisao na bakalar.

A škrinja, kao škrinja, puna iznenađenja! Pletena odjeća, vunene čarape, narodna nošnja, marame s ručno vezanim motivima i guća (pletena vunena potkošulja) od janjeće vune, koje su nosile mladenke na prvu nedjeljnu misu. Nosile su i ukrasne krunice, uglavnom bijele boje.

Mlada bi u konistri (korpi dotarici) donosila darove prije udaje. Tu su se nalazili jastuci, pletene čarape, torbice i kićenice ili poznate triljske Grotulje, na špagi nanizani orasi, jabuke, suhe smokve, rogač i bomboni. U znak svoje ljubavi mladići bi djevojkama kupovali grotulje i vezali ih djevojkama oko vrata.

Krunica za ukrašavanje (Foto: Ivana Perkovac/Glas Hrvatske)

Ako bi djevojka prihvatila grotulju, prihvatila bi i mladićevu ljubav. Grotulja oko vrata bila je presudna i za Zdravku Roguljić. Danas ima šezdeset godina, ali taj dan nikada neće zaboraviti. Grotulje se danas u Trilju prodaju kao suveniri na blagdan Sv. Mihovila, 29. rujna.

Djevojke u triljskome kraju, od udanih žena razlikovale su se po različito vezanim motivima na korpetu i krunicama ili kovrljcima preko kojih se nosila bijela marama.

Stare fotografije iz četrdesetih godina 20. stoljeća prikazuju darivanje mladoženje suknenim bićvama (čarapama) i šugomanima (ručnicima), košuljama i barjakom, koji se kitio čak i živim pijetlom.

Vjenčanje u Dalmatinskoj zagori 1940. godine. (Foto: Ivana Perkovac/ Glas Hrvatske)

Na tkalačkom stanu, koji je danas muzejski predmet, nekada su časne sestre zarađivale svoj kruh. Tkale su duboko u noć uz petrolejske lampe. - Uz petrolejku sam učila slova i pisala, da mi je bilo para, ko zna dokle bi stigla! - kroz smjeh govori Zdravka Roguljić.

Kustosica muzeja Mara Radman kaže da su 2005. godine, kada se pokrenula priča o otvaranju muzeja, stanovnici Trilja i triljskog kraja dobrovoljno ravnateljici Angeli Tabak donirali predmete za koje su smatrali da pripadaju muzeju.

Prije godinu dana Muzej je postao bogatiji za osobne predmete i vojnu opremu iz Prvog svjetskog rata Stjepana Zeca Majića. Darovao ih je njegov unuk, povratnik iz Australije u Vojnić. To su medalje za ratnu službu, medalje za hrabrost, različite vrste križeva, austrougarska pješačka sablja iz 19. stoljeća, uspomena s bitke na Soći iz 1915. godine i njegov ratni dnevnik.

Tkalački stan (Foto: Ivana Perkovac/Glas Hrvatske)

Rimljani u Tiluriumu

Na katu muzeja posjetitelji mogu razgledati Antičku zbirku, nastalu prikupljanjem eksponata pronađenih u rimskom vojnom logoru iz prvog stoljeća poslije Krista, Tiluriju u kojemu je boravilo oko pet tisuća vojnika.

- Zanimljiv je podatak da se sam Trilj spominje još u prapovijesti. Preko Plinija starijeg, antičkog pisca znamo da Trilj vuče svoj ilirski korijen. O tome svjedoči i ilirska Gradina, kod današnje crkve Sv. Petra na lokalitetu Stražbenica, 400 metara udaljenog od samog rimskog logora, s kojeg se spušta pogled na cijelo triljsko područje, rijeku Cetinu i okolna polja.

To je Rimljanima bilo jako važno, jer su s tog mjesta mogli kontrolirati prijelaz preko rijeke Cetine i prometnice koje su iz antičke Salone vodile ka Bosni, a preko trgovačke kolonije Narone do Albanije. Rimljanima je Bosna bila važna zbog ruda, pogotovo Srebrenica, koja je bila bogata srebrom.

Ratni dnevnik Stjepana Zeca Majica (Foto: Ivana Perkovac/Glas Hrvatske)

Ministarstvo kulture RH prije dvije godine tu je antičku, rimsku cestu proglasilo zaštićenim dobrom. Zagonetka je još ostala poveznica kraja istražene ceste i samog vojnog logora.

Mještani kažu da je najljepše pozdraviti se s ovim krajem na izvoru pitome rijeke Grab. Zovu ga izletištem za dušu, jer osim lječilišta vodom i ljekovitim blatom još u doba starih Rimljana, Grab je od davnina poznat i po kamenim vodenicama, mlinicama i vrsnim vodeničarima odnosno mlinarima.

Pitoma i mirna rijeka Grab nedaleko od Trilja. (Foto: Ivana Perkovac/ Glas Hrvatske)

Na starim kamenim mostovima nastajale su i narodne pjesme, a jedan od najpoznatijih narodnih pjesnika i pripovjedača je Ivan Iko Samardžić. Njegov sinovac, mladi mlinar Ivan začetnik je seoskog turizma u tom kraju. U njegovim vodenicama snimani su televizijski kadrovi opere ''Ero s onoga svijeta''.