foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske

Kao osnovnoškolac praznike sam obavezno provodio na moru u policijskom odmaralištu u Dramlju, ili kod drage bake u mjestu Veliki Bukovec. Nakon dva mjeseca provedena izvan Zagreba, grad mi se uvijek činio veći, jači i draži, uvijek sam osjećao da se vraćam nekud gdje istinski pripadam.

U tinejdžerskim danima roditelji su me prestali ganjati da praznike provodim na selu te smo tako Zagreb i ja krenuli u dugogodišnji ljetni randevu. U tim adolescentskim godinama, ljetni dani u Zagrebu su izgledali kao bajka; starci su uvijek ostavili nekakav džeparac, stan je privremeno bio u potpunosti samo moj, mogao sam kud me volja i do kad me volja… U tim vremenima susresti nekog turista bilo je ravno dobitku na lutriji, osim Čeha i Mađara koji su jedanput tjedno prodavali satove i torbe na izlazu iz grada, naravno, na Hreliću i Jakuševcu.

Bilo je to vrijeme kolektivnih godišnjih odmora pa je država redovito stala između 20. srpnja i istog tog dana u kolovozu. Bila su to stara socijalistička vremena kad su Hrvati tijekom praznika putovali na Jadran, rijetko se tada putovalo izvan SFRJ, ali bilo je to i vrijeme prigodnih cijena iz razloga što su mnoga poduzeća imala svoja odmarališta. U tim godinama uvedena je praksa prekopavanja Zagreba tijekom ljetnih mjeseci, a ta navika je zadržana do dan-danas. Kud god kreneš, čeka te niz nepredviđenih zapreka, nešto poput izazova u video igricama.

Tijekom ratnih godina izgubile su se takve rutine i navike. Dogodile su se mnoge migracije, a ljeti su bile ispunjene Tkalčičeva, Ilica, Vlaška, Bogovićeva... To je grad pretvaralo u metropolu, ali je ‘beli Zagreb grad’ počeo gubiti dotadašnji identitet.

Kad sam ostavio godine pune hormona iza sebe, prestao sam pohađati jadransku obalu. Nikad nisam bio tip od kupanja, soli, ronjenja, tako da sam sve češće saznavao što je to “summer in the city”. Kako su godine prolazile, prijatelji su stvarali obitelji te su njihove ljetne avanture bile naslonjene na potrebe novonastalih zajednica, dok moje intimne veze nisu bile česte i čvrste, tako da sam vrijeme uglavnom provodio u Zagrebu. Iako je moj rodni grad šarmantan i ležeran u trenucima kada lagano možete pronaći parking, kada nema gužve u dućanima te vam piće u omiljenom kafiću stiže u tren oka, u mnogim ljetima za mene je Zagreb postajao urbanom samicom. Društveno sam biće koje je radilo i radi po klubovima, a kako su ljudi bježali iz grada, tako su i klubovi zatvarali svoja vrata na mjesec i više dana, a ja sam gubio svoju rutinu. Bilo je tu puno usamljenih dana i noći, ali…

Kako je hrvatski morski turizam doživljavao ekspanziju, tako je i Zagreb kolateralno profitirao od toga. Sve se pokrenulo prije nekih desetak godina, ali to se ipak svodilo tek na tranzitni turizam. Prije pola desetljeća dogodio se adventski “boom” u Zagrebu i kako je grad prepoznat kao zimska atrakcija, tako su turisti masovno počeli pristizati i ljeti. Gotovo donedavno, Metropola je između startnog dana u osmom mjesecu pa sve do 20-og kolovoza bila grad duhova. Bio sam svjedokom kako usred tjedna na Gundulićevoj ulici nema automobila, kako se Cvjetni trg kuha s jedva pokojim ispunjenim stolom, dok je Bogovićeva znala odzvanjati sablasno tiho (to se nažalost ponovilo nakon potresa, ali pričamo u drugom kontekstu). Kako se Advent razvijao, tako su s malim zakašnjenjem na zagrebačkim ulicama zaživjeli i srpanj, pa čak i kolovoz. Prošlo sretno nam ljeto 2019. godine, Tkalčičeva je 10. kolovoza izgledala kao traženo mediteransko izletište.

Rekao bi Darko Rundek da je Zagreb napokon “dobio luku”. Luku koja je poput mnogih svjetskih, ove tužne MMXX godine utihnula. Bez obzira na tišinu koja će ovladati gradom i ovo ljeto, Zagreb je s nekoliko atraktivnih turističkih godina koje su imale i više nego solidnu ponudu, otvorio vrata za dalje i sigurno neće biti preko noći zaboravljen. Ako se ovog vrućeg kolovoza sretnemo na zagrijanom gradskom pločniku, nazdravit ćemo Zagrebu i uspomenama koje nam podario.

Naravno, nazdravit ćemo i onima koje će nam tek podariti.