foto: hrvatska narječja/zeleno čakavsko, plavo kajkavsko, svijetlosmeđe štokavsko/snimka zaslona/jezik.hr foto: hrvatska narječja/zeleno čakavsko, plavo kajkavsko, svijetlosmeđe štokavsko/snimka zaslona/jezik.hr

Današnje prostiranje hrvatskih narječja razlikuje se od početnoga jer se prodorom Osmanlija u 15. i 16. stoljeću prostor kajkavskoga i čakavskoga prilično suzio zbog velikih seoba i zbjegova. Slabu međusobnu razumljivost hrvatskih dijalekata često su mnogi uzimali kao dokaz nejedinstvenosti i nepovezanosti hrvatskih dijalekata, pa su i danas žive pogrešne teorije o čakavskome kao jedinome pravom  hrvatskom narječju, kao i one da ostala dva narječja zapravo pripadaju drugim jezicima, a ne hrvatskomu. 

ČAKAVSKO NARJEČJE

Čakavsko narječje nazvano je prema zamjenici ča, koja se ne govori nužno u svim čakavskim govorima (umjesto nje mogu biti ili kaj ili što), ali je nedvojbeno najznakovitija za čakavštinu. Čakavsko se narječje govori u Republici Hrvatskoj na gotovo cijelome istarskom poluotoku te na otocima od Krka do Lastova (osim nekoliko izoliranih štokavskih naselja) i zapadnoj polovici poluotoka Pelješca. Na kopnu se čakavština proteže od Hrvatskoga primorja do Vinodola, prekida se štokavskim govorima u kojima oaze čine Senj i Novigrad kod Zadra te se nastavlja od Privlake do ušća Cetine s mjestimičnim štokavskim prekidima (Zaton, Šibenik, Seget i dr.). U unutrašnjosti Hrvatske čakavština se govori u Gackoj, u staroj Modruškoj županiji (Ogulin) i dalje Pokupljem prema istoku završavajući s ozaljskim i karlovačkim krajem te Žumberkom. Izvan Hrvatske čakavski se govori nalaze na kompaktnome teritoriju u nekadašnjoj zapadnoj Ugarskoj, danas austrijskom Gradišću i susjednim mađarskim i slovačkim krajevima, te u južnoj Moravskoj. Od naseljenja Hrvata do osmanskih ratova (završno sa 16. stoljećem) čakavsko je područje bilo mnogo prostranije i veće od današnjega. Uz gore nabrojeno, čakavsko se narječje govorilo od ušća Une u Savu, preko Dinare do Cetine i njezina ušća, što će reći u današnjoj Bihaćkoj krajini (danas BiH), cijeloj današnjoj Lici i Krbavi, Ravnim kotarima, Kninskoj i Drniškoj krajini te Dalmatinskoj zagori.

U hrvatskoj se dijalektologiji čakavsko narječje tradicionalno prema odrazu jata, prozodiji (naglasak) i suglasničkome kriteriju dijeli na šest dijalekata: buzetski (ili gornjomiranski), jugozapadni istarski (ili štakavsko-čakavski), sjevernočakavski (ili ekavskočakavski), srednjočakavski (ili ikavsko-ekavski čakavski), južnočakavski (ili ikavskočakavski) te lastovski (ili jekavskočakavski) dijalekt. Navedeni nazivi dijalekata sadržavaju odrednicu po kojoj se određuje odraz jata u čakavskome narječju: ekavski, ikavski, ikavsko-ekavski ili jekavski. Druga je zastupljena podjela ona prema naglasnom kriteriju (i odrazu jata), a čakavštinu dijeli na sjeverozapadni, središnji i jugoistočni kompleks. Osnovni je kriterij u takvoj podjeli postojanje neocirkumfleksa u prezentu nekih glagola i određenome liku nekih pridjeva, što sjeverozapadne čakavske govore odjeljuje od središnjih i jugoistočnih govora (npr. sz. lȃje vs. sr. i ji. lȁj(ē) odnosno debȇlī vs. debȅli), koji se dalje razlikuju odrazom jata: u središnjim govorima ikavsko-ekavski, a u jugoistočnima ikavski i jekavski. 

Premda osnovnu čakavsku akcentuaciju obilježava očuvano starohrvatsko akcenatsko stanje s trima naglascima, s očuvanim izvornim mjestom naglaska i nenaglašenim duljinama, na čakavskome je području zabilježen raspon od jednoakcenatskoga do peteroakcenatskih sustava s očuvanom ili neočuvanom nenaglasnom duljinom. Jednoakcenatski je primjerice u glavnini buzetskoga dijalekta, a peternaglasni na Lastovu. Velik broj govora ima dvoakcenatski sustav (npr. u mnogim govorima od Krka do zadarskoga arhipelaga ili Vodica u Istri), a na nekim su područjima zastupljeni tronaglasni sustavi s prednaglasnom i/ili zanaglasnom duljinom (npr. u Bakru su svi nenaglašeni slogovi kratki; u Kraljevici su sačuvane prednaglasne duljine, a u Novome Vinodolskom dugi i kratki nenaglašeni slogovi pojavljuju se i prednaglasno i zanaglasno itd.). 

foto: slnimka zaslona/karta čakavskoga narječja Autorice karte: Silvana Vranić i Sanja Zubčić; kartograf Tomislav Kaniški izdavač: Croatica, Povijest hrvatskoga jezika, 5. knjiga, Zagreb, 2018, str. 526.

Od ostalih čakavskih značajka koje ponegdje i izostaju, a neke su prisutne u nečakavskim govorima, valja izdvojiti sljedeće: postojanje fonema ć (samostalnoga i u skupini šć), npr. noć, šćap; zamjene „slaboga poluglasa” u puni samoglasnik u primjerima poput malin, Vazam, ča; riječi u kojima je sačuvan izvorni suglasnik č- iz osnove zamjenice ča: poč, zač, nič/neč; modifikacija suglasničkih skupova: mačka > maška, octa G jd. > osta; zamjenice posebnih likova: čigov/čihov ‘čiji’,  ki – ka ‘koji, koja’, njeji ‘njezin’ itd.; arhaični oblici pomoćnoga glagola ‘biti’ u kondicionalu: bin, biš, bimo, bite te stegnuti oblici prezenta zanijekanih glagola: ni ‘nije’, numin ‘ne umijem’; samoglasnik a  < općeslav. * iza palatala (jazik/zajik); suglasnik j < općeslav. *d’ (meja) te žj < općeslav. *zd’ (možjani); izostanak zvučnih parnjaka fonema ć i č (meja ‘međa’, žep  ‘džep’); očuvan inicijalni skup čr- (črn, črivo/črevo); skupovi -jd- u prezentskoj i -jt- u infinitivnoj osnovi glagola složenih od ‘ići’ (pojdem, pojti); neizmijenjeno -l na dočetku unutrašnjega i vanjskoga sloga (palci; anjel) i dočetku m. r. jd. pr. r. (bil, čul), rotacizam u oblicima prezenta glagola ‘moći’ (moreš, more) te na dočetku priloga i zamjenica (nikakor, nikamur); odsutnost inovacija u sklonidbi u množinskim padežima D, L, I te leksik koji karakteriziraju brojni romanizmi.

Unatoč pritisku standardnoga hrvatskog jezika i obližnjih štokavskih govora čakavski se govori još uvijek upotrebljavaju u svakodnevnome sporazumijevanju. Štoviše, pojedinci vrlo dobro čuvaju arhaičnost zabilježenu u tim govorima u opisima s početka 20. st. Čakavštinu njeguju i lokalne zajednice objavljujući novinske tekstove, poeziju i prozu na materinskome idiomu, a nerijetko se objavljuju i rječnici lokalnih govora. Čakavština je prisutna i na nekim radijskim postajama te u dramskim predstavama na pozornicama nacionalnih i lokalnih kazališnih kuća.

KAJKAVSKO NARJEČJE

foto: snimka zaslona/karta kajkavskoga narječja Autor karte Mijo Lončarić; kartograf Tomislav Kaniški izdavač: Croatica, Povijest hrvatskoga jezika, 5. knjiga, Zagreb, 2018, str. 554.

Kajkavsko je narječje nazvano prema zamjenici kaj. Govori se kajkavskoga narječja nalaze na prostoru današnje sjeverozapadne Hrvatske, preciznije u Zagrebačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Varaždinskoj i Međimurskoj županiji, u većem dijelu Koprivničko-križevačke županije, u pojedinim dijelovima Sisačko-moslavačke, Karlovačke i Bjelovarsko-bilogorske županije i u dijelu Gorskoga kotara. Taj je prostor većinom područje triju povijesnih županija građanske Hrvatske: Varaždinske, Zagrebačke i Bjelovarsko-križevačke. Još prije, u srednjemu vijeku, to je bio prostor zapadne Slavonije (u srednjovjekovnome opsegu toga pojma). Izvan Republike Hrvatske kajkavski se govori nalaze u Mađarskoj, Slovačkoj oko Bratislave, gdje su se kajkavci naselili u 16. st. bježeći pred osmanlijskom vojskom te u srbijanskome i rumunjskome dijelu Banata. 

Kajkavsko se narječje obično dijeli u šest dijalekata: zagorsko-međimurski, turopoljsko-posavski, križevačko-podravski, prigorski, donjosutlanski i goranski,  a  M. Lončarić je razradom osnovne podjele taj broj podigao na 15 hrvatskih kajkavskih dijalekata.

Osnovne su značajke govora kajkavskoga narječja otvorenost, zatvorenost ili diftongacija samoglasnika u mnogim govorima; stari poluglasi i jat izjednačeni su u jedinstvenome glasu, zatvorenome glasu e (pẹs, dẹnẹs; dẹca, cẹli): s time da je dugi jat u većemu dijelu Zagorja dao diftong (dvoglasnik) ie (mlieke, sviet); stražnji je nazal većinom dao zatvoreni glas o (mọš), a može dati i u (muš ‘muž’) u (muš ‘muž’) ili zatvoreni glas o (mọš), dok je prednji zamijenjen otvorenim glasom e (pt). U kajkavštini većinom izjednačene su i kontinuante stražnjega nazala i slogotvornoga glasa l, koji je također zamijenjen glasom u (pun) ili zatvorenim glasom o (pọn); dočetni glas l na kraju riječi i na kraju sloga tipično ostaje nepromijenjen (rekel, dal; poldan), kao i suglasnička skupina čr (črv, črn); stare suglasničke skupine skj i stj te sk + e, i daju š (spraviše, prošenje), a ima i govora u kojima je došlo do promjene šč > š (dvoriše); u kajkavštini dolazi do depalatalizacije glasova lj (prijatel) i nj (vankuš) ili je nj zamijenjen s jn (kojn); stari palatalni r’ čuva se uz j (zorja): praslavenski prijedlog vъ te prefiksi vь- i vьz- dali su v- kao i stari prijedlog vъ te prefiksi vь- i vьz- (v kmici, vzeti). Najveći broj kajkavskih govora nema razliku između č i ć, nego su oba glasa zamijenjena jednim, tzv. srednjim č () (no, elo); zvučni suglasnici na kraju se riječi obezvučuju (krf  ‘krv’, mlat ‘mlad’). 

Kajkavski govori u znatnome dijelu do danas čuvaju akut, a od ostalih naglasnih posebnosti valja izdvojiti metataksu (promjenu mjesta naglaska) u turopoljsko-posavskim govorima tipa posȅkẹl > pȍsẹkẹl te unakrižnu metatoniju (promjenu tona naglaska) u križevačko-podravskom tipa mȇso > mẽso, sũša > sȗša.

Kajkavski govori čuvaju stare nastavke u sklonidbi, a karakterizira ih i nepostojanje oblika za vokativ (Kaj delaš, moj pijatel?). Komparativ se često tvori starim nastavkom -eji (starẹji, novẹji), a najčešće nastavkom -ši (slajši, vekši), ali pojavljuju se  i analitički komparativi (bolj novi, bolj slatki); budućnost se izriče svršenim oblikom prezenta glagola biti i glagolskim pridjevom radnim ili prezentom svršenih glagola (budem/bum/bom videl; dojdem zutra); mnogi govori čuvaju razliku između infinitiva i supina (ne mre spati prema idem spat); a za sve kajkavce karakteristična je česta upotreba deminutiva i hipokoristika (tatek, mamek, sirek, mleko – mlekeco, Jožek). Leksik govora kajkavskoga narječja obilježava velik broj germanizama i hungarizama (furt, štomfa, putar; hasen, beteg, varaš). 

ŠTOKAVSKO NARJEČJE

foto: snimka zaslona/karta štokavskoga narječja i štokavskih dijalekata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prilagođeno prema karti iz Hrvatske enciklopedije, 4. svezak, Fr - Ht, str. 676., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, zagreb, 2002.; grafički oblikovao Tomislav Kaniški izdavač: Croatica, Povijest hrvatskoga jezika, 5. knjiga, Zagreb, 2018, str. 540.

Štokavsko je narječje naziv dobilo prema zamjenici što. Hrvatskim štokavskim govorima govore Hrvati u Republici Hrvatskoj, Republici Bosni i Hercegovini, Republici Crnoj Gori (Boka kotorska) i Republici Srbiji (Srijem i Bačka). Izvan matičnoga jezičnog prostora hrvatski štokavski govori se nalaze u Italiji (pokrajina Molise), u Republici Kosovo (pokrajina Kosovo) i u Rumunjskoj (Karaševo).

Prije migracija u 16. i 17. stoljeću štokavsko se narječje dijelilo na zapadnoštokavsko, koje je graničilo s kajkavskim i čakavskim narječjem, i istočnoštokavsko narječje, koje se prostiralo od područja zapadne štokavštine do područja torlačkoga narječja. Razlike među njima postupno se gube od 15. stoljeća, kada se događaju novoštokavske inovacije – novoštokavsko povlačenje naglaska unazad, dakle  prema početku riječi, zamjena završnoga glasa l glasom o (-l > -o) na kraju sloga, druga jotacija, gubljenje glasa h, širenje nastavka -a u G mn. imenica te ujednačivanje nastavaka u množinskim padežima – potekle iz područja oko Neretve. 

Za razliku od čakavskoga i kajkavskoga koji su gubili teritorij, štokavsko se narječje širilo za vrijeme osmanlijskih ratova. Na opustjele čakavske i kajkavske teritorije doseljivali su se štokavski doseljenici, s jedne strane govornici hrvatske štokavštine, s druge nehrvatske (srpske). Prvi su se naseljavali većinom u Dalmaciju, drugi većinom u užu Hrvatsku (s Vojnom krajinom). Štokavski dijalekti kojima govore Hrvati jesu: slavonski (Slavonija, Baranja, Srijem), novoštokavski ikavski (zapadna Bosna i zapadna Hercegovina, unutrašnjost Dalmacije, Lika), istočnobosanski (srednja i sjeveroistočna Bosna), istočnohercegovački s dubrovačkim kao osobitim njegovim poddijalektom, zetski (Boka kotorska). Prema akcenatskome kriteriju štokavski govori mogu biti novoštokavski i staroštokavski, prema odrazu jata (i)jekavski, ikavski i ekavski (a u nekim je govorima jat nezamijenjen), a prema odrazu skupova *stj, *skj, *zdj, *zgj štakavski, šćakavski ili štakavsko-šćakavski.

Samoglasnički je sustav većine štokavskih govora jednostavan te ga čini pet samoglasnika (a, e, i, o, u) i slogotvorno r, a iznimno u nekim govorima postoji samoglasnik ẹ kao odraz nezamijenjenoga jata. Suglasnički sustavi variraju zbog nekoliko činjenica: (ne)postojanja parova afrikata ć – đ i č – dž te (ne)postojanja fonema ś, ź, dz, f, h. Akcenatski sustavi variraju od dvonaglasnih do peteronaglasnih. U staroštokavskim dijalektima čuva se staro mjesto naglaska te neoakut, dok je u novoštokavskim dijalektima došlo do pomicanja kratkosilaznoga i dugosilaznoga naglaska s unutarnjega ili posljednjega sloga riječi, pri čemu su nastali ulazni naglasci (kratkouzlazni, ako je prethodni slog bio kratak, i dugouzlazni, ako je prethodni slog bio dug). 

Gotovo da nema važne štokavske značajke koja bi se nalazila u svim štokavskim govorima i nigdje izvan štokavštine. Ali neke su od njih, uz određena odstupanja, uglavnom proširene u svim štokavskim dijalektima: što ili šta kao upitno-odnosna zamjenica; *ə > a; * i *ǫ > u, *štʼ > št i *ždʼ > žd,*ď > đ, *jt > ć, *jd > đ, dočetno -l > -o/-a, gubljenje fonema x, *və/*və- > u/u-, tzv. nova jotacija zubnih i usnenih suglasnika, nastavak -ā u G mn. imenica, proširenje osnove množine jednosložnih imenica m. r. umetkom -ov- (-ev-), sinkretizam (ujednačivanje nastavaka) u D/L/I mn. imenica svih triju rodova uvođenjem novih gramatičkih morfema (D/L/I: ženama, ženama, ženama umjesto negdanjih ženam, ženah, ženami), razlikovanje dvaju kratkih (uz razlikovanje dvaju ili triju dugih naglasaka), čuvanje aorista te znatan broj turcizama (uz germanizme i romanizme).

(jezik.hr)