Središte Hrvatske Dubice (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske) Središte Hrvatske Dubice (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Hrvatska Dubica dočekala nas je okupana suncem u rujansko, još uvijek pravo ljetno jutro. Mjesto već na prvi pogled odiše mirom, a ljudi na ulicama pozdravljaju kao da smo domaći. Tako se nekako čovjek u Dubici osjeća i kad dođe prvi put - sve mu izgleda blisko i poznato... Zeleni brežuljci u pozadini, kristalno čista i smaragdna Una i dobro raspoloženi ljudi čine prvi dojam vrlo pozitivnim.

Općinska zgrada u Hrvatskoj Dubici (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

No, daleko od toga da je ovdje oduvijek sve bilo idealno. Štoviše, proživjela je Dubica mnoge teške dane. Danas na području Općine Hrvatska Dubica živi oko dvije tisuće stanovnika. Premda su privatne kuće i obiteljska gospodarstva nakon rata obnovljeni, gospodarstvo je nedovoljno razvijeno, govori načelnica Ružica Karagić: - Ljudi se pretežito bave poljoprivredom i stočarstvom. Imamo dosta OPG-ova, a uz to i veliko šumsko bogatstvo. Dakle, postoji dobar temelj za spomenute djelatnosti, no nedostaju nam veći gospodarski subjekti. 

Tomislav Šikić, Marija Kljajić, Dijana Barukčić, Ružica Karagić i Suzana Vogrinc (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Strateški, Hrvatska Dubica ima vrlo važnu ulogu i nalazi se uz samu hrvatsku granicu pa će joj ulaskom u Schengen značenje još porasti. Una, dakle spaja i razdvaja. Ona je svakako jedan od glavnih dubičkih aduta, svjedoči načelnica: - Una je pravo blago. Kupanje na njoj ljeti je poseban doživljaj. Počinje već u svibnju i lipnju, a traje do rujna. Nažalost, nismo još dobili koncesiju za vađenje šljunka koja bi nam bitno olakšala brige vezane uz rijeku koja je ljeti plitka, a zimi poplavljuje. Treba je produbiti, čime bismo se zaštitili i od poplava.

Una u Hrvatskoj Dubici (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Planovi, dakle, postoje. Šljunčara je svakako jedan od prvih, no ne jedini: - Krećemo sa strategijom za razvoj turizma koja će obuhvatiti općine Hrvatska Dubica, Majur, Sunja, Dvor i grad Hrvatsku Kostajnicu. Krajnji nam je cilj osnovati tvrtku destinacijskoga menadžmenta - objašnjava Karagić.

Načelnica ne dvoji: uz prelijepu Unu i pitome brežuljke Banovine podno kojih se Hrvatska Dubica nalazi, njezin glavni adut su ljudi. Premda je i Dubicu zahvatio val iseljavanja, on je zaustavljen, a u tamošnjoj školi zabilježen je i povećan broj djece: - Nakon najvećega pada koji nam se dogodio pa je broj učenika smanjen na svega 95, ove smo godine preokrenuli trendove. Imamo 15 prvašića, osmi je razred završilo 10 učenika i doselile su nam se dvije djevojčice u 5. i 8. razred. Tako sad opet imamo iznad sto učenika, točnije 102 - kaže Suzana Vogrinc, ravnateljica Osnovne škole Ivo Kozarčanin i vrtića Bubamara. 

Osnovna škola Ivo Kozarčanin (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Dubičani su se domislili kako povećati broj školske djece te otvorili vrtić u sklopu Osnovne škole. U novouređenoj zgradi koja blista u punome sjaju u gradskome parku upisano je 19 djece od 3 do 6 godina, a još troje ih čeka da napuni treću godinu kako bi se i oni upisali. 

Dijana Barukčić u Živaji, selu udaljenom nekoliko kilometara od općinskoga sjedišta, živi od 1995. godine kad je doselila kao trinaestogodišnjakinja. Ističe kako joj je u Dubici lijepo: - Ovdje sam završila školu i udala se. Imam dvoje djece i radim kao gerontodomaćica u projektu "Zaželi". Nemam nimalo dvojbe i nikad nisam razmišljala o tome da odem iz Dubice u Njemačku ili bilo koju drugu stanu zemlju. Ovdje imam sve što trebam, a moja djeca žive sretnim životom u čistoj prirodi.

I dok iseljeni Dubičani, a i dragi gosti koji svako ljeto dolaze u Dubicu s oduševljenjem govore o miru i spokoju koji tamo nalaze, Dijana se pita: - Zašto bih odlazila iz mjesta kojim su svi oduševljeni? 

Vrtić Bubamara u Hrvatskoj Dubici (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Život u Dubici odabrala je i Marija Kljajić, majka troje djece i voditeljica projekta "Zaželi": - Ovdje me dovela ljubav iz Vukovara i jako mi je lijepo. Uvjeti života za mlade obitelji sve su bolji. Zahvaljujući vrtiću imam gdje ostaviti djecu i mogu mirno raditi na poslu koji me ispunjava.

Projekt "Zaželi" u Dubici je zaživio i odlično je prihvaćen. Uz Mariju Kljaić, na njemu je zaposleno još dvoje koordinatora te 20 domaćica. One brinu o starijim i nepokretnim stanovnicima koji se ne mogu brinuti sami za sebe.

Vesele i pozitivnom energijom ispunjene Dubičanke očito vole svoje mjesto i Banovinu, a prema onome što su nam ispričale, postoji mnogo razloga da ih posjetite. Ako ništa drugo, onda barem turistički. A, ako razmišljate o svom kutku raja uz čarobnu Unu, imajte na umu da se manje kuće u tome mjestu mogu pronaći već za desetak tisuća eura. Mnogim mladim obiteljima Hrvatska Dubica bi zato mogla biti trajno rješenje - uz minimalan ulog u vlastitu nekretninu.  

Crkva Presvetoga Trojstva

Hrvatska Dubica (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

7 fotografija

Iz povijesti Hrvatske Dubice:

Dubica se spominje davne 1239. godine prilikom mirenja kralja Kolomana s vitezovima Templarima. Mjesto se spominje i u povelji iz  1240. godine u kojoj templarski meštar Jakov svjedoči u prodaji zemljišta kraj Dubice. 

1244. godine Dubica se bilježi kao grad kad tamošnji sudac Ernej daje i omeđuje Pavlinima zemlju na traženje kralja Kolomana. Iste godine Pavlini grade samostan i crkvu Sv. Dominika na desnoj obali rijeke Une na dubovima (hrastovima). Vjeruje se da je Dubica po njima dobila ime.

Prolazila su stoljeća, a kaštel Dubica nakon ukinuća Templara prelazi u ruke Vitezova Svetog Ivana Jeruzalemskog. U Dubici se spominje i dominikanski samostan. Dubica kao sjedište županije s kaštelom, katoličkom župom i s tri samostana - templarskim, pavlinskim i dominikanskim, svjedoči o njezinoj važnosti u predtursko vrijeme.

Turska osvajanja i napadi došli su i do Dubice 1461. godine. Osmanlijska osvajanja nisu poštedjela ni jednu katoličku crkvu, samostan, dvorac ili tvrđavu na prostoru Dubičkog arhiđakonata. Brojni katolički crkveni objekti utjecajem osvajača pretvoreni su u džamije i pravoslavne crkve. Hrvatsko katoličko pučanstvo u početku turskih osvajanja ostaje na svojim ognjištima, no neprestane krvave borbe dovode do promjena u etničkom i vjerskom sastavu stanovništva. Dio starosjedilačkog stanovništva je izbjegao, drugi je odveden u tursko ropstvo, treći je prešao na islam, četvrti se iselio u zapadne hrvatske krajeve, Sloveniju, Austriju, Ugarsku, Slovačku, a peti prešao na pravoslavlje.

Turci su Dubicu osvojili 4. travnja 1538. godine kada postaje njihovo jako uporište u 16. i 17. stoljeću. Dubicu je oslobodio ban Nikola Erdödi u ratu 1687-88. godine, ali je mirom u Karlovcima 1699. godine ona ponovno vraćena Turcima. Oslobođena je 1717. godine i pripala zagrebačkom Kaptolu. Na dubičkom području 1728. godine bilo je 465 kuća i živjelo 3246 stanovnika. Mirom u Beogradu 1739. čitava desna obala Une je vraćena Turskoj, a na lijevoj obali Une izgrađena je nova Hrvatska Dubica. 

U drugoj polovici 19. stoljeća Dubica se spominje kao trgovište u kojem se održavaju poznati sajmovi. U to vrijeme osim ratarstva i stočarstva razvijena je i obrtnička djelatnost.

Raspadom Austrougarske monarhije Hrvatska Dubica ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Od tada se bitno mijenja njezina demografska slika. 

13. rujna 1991. Hrvatska Dubica okupirana je od velikosrpskih snaga, JNA i paravojnih postrojba, a stanovnici Hrvatske Dubice, Baćina i Cerovljana odlaze u progonstvo.

Prognani Hrvati razasuti diljem Hrvatske pet godina iščekivali su dan povratka u svoje domove. Dogodilo se to 4. kolovoza 1995. godine kada je u vojno-redarstvenoj akciji "Oluja" oslobođena Hrvatska Dubica. Prvi susret mještana s nizom zgarišta i ruševina domova, sakralnih objekata, kompletno uništenom infrastrukturom te otkrivanje masovne grobnice u naselju Baćin, najveće na Banovini, gdje je ekshumirano 56 civilnih žrtava Domovinskog rata, nije uništilo želju za povratkom, nego ju je, naprotiv, samo pojačalo.