Na pola puta između Pazina i Buzeta odjednom izranja - Draguć (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske) Na pola puta između Pazina i Buzeta odjednom izranja - Draguć (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

To je grad-spomenik s remek djelima renesansnih majstora fresaka, iznimno očuvane arhitektonske baštine, smješten na odličnom, zaštićenom položaju. Danas, nažalost, s više mačaka nego ljudskih stanovnika.

Svako godišnje doba donosi drugačiju scenografiju u Draguć. Mi smo ga zatekli u zlatnožutim, crvenim i još uvijek zelenim bojama jeseni, obranih vinograda. Rijetki su se stanovnici bavili branjem maslina na padinama ispod dobro utvrđena grada. Gradić je smješten na prirodnoj fortifikaciji - odlično položenom hrptu brda koje gleda prema zapadu i najviše je u Istri, ne računajući Učku.

Pogled iz Draguća (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Dobro je zaštićen od hladnih istočnih vjetrova, prije svega bure, što je razlog da i na 400-tinjak metara nadmorske visine i 30 kilometara od mora, uživa u blagodati sredozemne klime. To je stanovništvu koje se tu naseljavalo još od doba Ilira, davalo brojne pogodnosti: prirodnu zaštitu od mogućih napadača te mogućnost uzgoja mediteranskih kultura, prije svega masline i vinove loze. Pogled na sjeverozapad, zapad i jug je otvoren, zbog čega iz Draguća puca pogled desecima kilometara u daljinu. 

Dragulj za ljubitelje umjetnosti

Dragućke su freske izniman primjer provincijalnih renesansnih slikarija zemljanim bojama na žbuci, a nalaze se u crkvama sv. Elizeja i sv. Roka. - Glagoljski grafiti urezani uz njih potvrđuju da je na tom području autohtono hrvatsko stanovništvo - objašnjava povjesničar umjetnosti Mladen Lučić, veliki poznavatelj Draguća.

Unutrašnjost crkve sv. Roka s freskama (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Grafiti su način komuniciranja poruka tadašnjih redovnika koji su bili među rijetkim pismenim stanovništvom. Freske u crkvi sv. Roka oslikao je u prvoj polovici 16. stoljeća majstor Antun iz Padove, današnje Kašćerge, mjesta nedaleko Pazina. Tom srednjovjekovnom i renesansnom vidu slikarstva posvećena je i prošle godine otvorena Kuća istarskih fresaka.

Crkva sv. Roka (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Zanimljivo je da su istarske freske odlukom crkvenoga koncila iz 16. stoljeća, bile premazane slojem bijele boje, zbog čega ih je većina otkrivena tek nakon Drugoga svjetskog rata. Uz dvije spomenute crkve, u malenom gradiću nalaze se još dvije - ona Gospe od Ružara (svete Krunice) te župna crkva sv. Križa smještena na glavnome trgu – Placi. 


Zvonik crkve sv. Križa na placi (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Do gradskoga trga vodi glavna, kamenom popločena ulica. Na njemu se nalaze stabla ladonje te kameni stol – simbol gradske samouprave. Tu je i fontana iz 19. te renesansna kula iz 15. stoljeća. Danas je ona vidikovac s kojega puca pogled na jugoistok, gdje se na susjednome brdu vidi Grimalda, a u dolini jezero Butoniga.

Placa u Draguću (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Tu je i jedina gradska oštarija, mjesto okupljanja svih koji se nađu u Draguću.  Gradić se prvi put spominje 1102. godine u darovnici istarskog markgrofa Ulricha akvilejskim patrijarsima. Zatim je kao dio buduće Pazinske knežije pripao Goričkim grofovima, nakon čega dolazi pod vlast Habsburgovaca. Napadaju ga Turci i Mlečani, pod čiju vlast pada 1523. godine. Uz crkvene grafite, glagoljicom je napisan i Dragućki glagoljski brevijar iz 1407. koji je bio u upotrebi u crkvi svetog Križa, a danas se čuva u arhivu HAZU-a u Zagrebu. 

2000 godina stara ulica u masliniku Blaževićevih (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

Maslinici – gospodari svojih vlasnika

Nezamislivo je doći u Draguć, a ne posjetiti jedan od njegovih maslinika. Premda se do njih valja spustiti strmom stazom pješice, jer ceste i automobili tamo ne mogu proći zbog velike stmine, prizor vrijedi svakoga truda. Maslinik Zdenke i Ivana Blaževića pravi je gospodar svojih vlasnika. Da bi se iz njega dobilo ulje, potrebno je mnogo truda i rada, neusporedivih s onim na ravničarskim maslinicima ili onima smještenim na laganim padinama. Ulike u njemu stare su i do dvije tisuće godina, a ulje koje daje – dobitnik brojnih priznanja kvalitete.

Zdenka i Ivan Blažević u svom masliniku (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske)

- To je ono što me drži, jer se financijski gledano od ovih ulika ne može živjeti, - ističe Ivan Blažević, čija supruga Zdenka pomaže u berbi. Zdenka veći dio godine radi u Danskoj, tako da se maslinikom uglavnom bavi sâm. Ponekad mu pomaže sin, ponekad i susjedi, no stari je maslinik tašt i traži punu pozornost. Svoje je masline smjestio na kosini od 45 stupnjeva, zbog čega je svaka aktivnost u njemu prava avantura. Ulje koje proizvedu, prodaju do zadnje litre, a mnogi su spremni prevaliti i stotine kilometara kako bi ga osobno preuzeli. - Maslinarstvo u Draguću može opstati samo ako se netko od mladih zainteresira za to. No, mladi to ne žele, njima je zanimljiv život u gradu i nitko ne želi težak rad u masliniku - govori Zdenka Blažević.

Budućnost Draguća u kombinaciji turizma i poljoprivrede s ekološkim, proizvodima vrhunske kakvoće vidi Emil Daus, načelnik općine Cerovlje kojoj pripada Draguć.  

Ekipa HRT-a s načelnikom Cerovlja Emilom Dausom (Foto: Tomislav Šikić/Glas Hrvatske) 

- Komunalno-infrastrukturni projekti su završeni, mjesto ima vodovodnu i kanalizacijsku mrežu te su uvjeti za život daleko bolji nego prije. Veliki gradovi su blizu i ljudi sve više shvaćaju da život u mjestu poput Draguća ili u bližoj okolici ima velike prednosti. Centri izvrsnosti koje ćemo otvoriti u Grimaldi i Draguću zasigurno će tome pridonijeti - kaže Daus. Na mladima je da odluče: oni koji odaberu Draguć, uvjereni su načelnik i malobrojni preostali mještani - neće pogriješiti.