Otac Ante Gabrić (Foto: screenshot/youtube) Otac Ante Gabrić (Foto: screenshot/youtube)

Poziv i jasan odgovor

Otac Ante Gabrić rođen je u Metkoviću 1915. godine. Na početku svog srednjoškolskog obrazovanja u Travniku dogodilo se nešto što je ostavilo veliki trag na njegov život: dva misionara su prošla kroz grad, prije odlaska u Indiju. Njihove priče, njihova hrabrost i evangelizacija u tim dalekim zemljama zadivili su ga. Jedan od misionara je upitao: Koji bi od vas htio poći s nama u Indiju? Želite li? - pogledao je mladog Antu. I s odlučnim DA odgovorio je na ono što će biti njegov poziv i životni put.

Nakon završene srednje škole Ante odlazi u Zagreb na studij novicijata, zatim u Italiju na studij filozofije, a na kraju je 20. listopada 1938. otišao u Indiju. Uslijedilo je dugo vrijeme pripreme tijekom koje je učio bengalski jezik i običaje. Završio je studij teologije na Kurseongu, gdje je zaređen za svećenika 21. studenog 1943. godine. Proveo je dvije godine u Moropai i Ranchi, a zatim još šesnaest u Boshontiju.

(Foto: screenshot/youtube)

Misionarski rad

Nije ga dočekao lak posao. Putovao je od sela do sela svjedočeći Krista. Organizirao je izgradnju nasipa u dijelovima rijeke Ganges, ceste, mostovi. U postojeću osnovnu školu dodao je srednju školu, gdje su učenici učili zanat: mehaničari, bravari, stolari... Također se bavio problemom nedostatka pitke vode, izgradnjom mreže bunara do koje je došla voda pogodna za piće.

Da bi se preselio iz sela do sela koristio je stari bicikl. Bicikl koji mu je netko dao u Boshontiju. Jedan od najvećih problema bile su ceste... U jednom od svojih brojnih pisama pisanih prijateljima i obitelji, kaže:

"Glavni su problem putovi. Tu ima samo jedna asfaltirana cesta, a i ta je sada tako razrovana da se biciklom ne može po njoj. Seoski putovi i staze, gdje nisu odviše neravni, mogu se upotrebljavati samo u suho doba godine. I samo nekoliko minuta kiše dovoljno je da se blato pretvori kao u ljepilo, i tad se bicikl ne miče".

Godine 1954. bolnica je otvorila svoja vrata. Samo u prvoj godini u njoj se liječilo 25.000 ljudi. U najudaljenijim mjestima izgrađene su kapele, koje su i služile kao škole.

Otac Gabrić ostao je u Boshontiju do 1962. godine, a potom nastavio svoju misiju u Moropaiu.

Zahvaljujući njegovom neumornom radu i donacijama iz Njemačke, otac Gabrić uspio je izgraditi novu crkvu i zapaliti plamen vjere u lokalnom stanovništvu. I ovdje se predao radu obnove škola, popravljanju cesta, izrade kanala, otvaranja spremnika vode s pitkom vodom, gradnje kapelica. Radio je s hinduistima, muslimanima i kršćanima. Organizirao je projekt pod nazivom Food-for-work, putem kojeg su ljudi kroz svoj rad dobivali osnovne potrepštine za život, u vrijeme kada je više od devet milijuna izbjeglica prešlo Ganges, progonjeno od strane pakistanske vojske.

Godine 1972. vratio se u Boshonti, ostavivši ga 1975. s kućom za misionare, školom za vjeroučitelje, zadrugom za rižu, nekoliko osnovnih i srednjih škola, nekoliko crkava, kuću za beskućnike, bolnicu ...

(Foto: screenshot/youtube)

Godine 1975. otac Gabrić dobio je dozvolu za kupnju četiri hektara zemljišta u Kumrokhaliju, a to je mjestu nazvao Marija Polli (Marijino selo). Počeo je graditi samostan, sirotište i bolnicu, a Majka Tereza obećala da će poslati nekoliko svojih sestara da rade na tom mjestu.

Za one žrtve poplava ili ciklona ​​organizirao je izgradnju kuća pa i cijelih naselja. Zajedno s Majkom Terezom uspostavio je suradnju s tvornicom cipela Bata i otvorio prvu tvornicu u Mariji Polli. Kasnije je otvorio još jednu tvornicu 20 km dalje u Dishu Polliju.

Vječni odmor u voljenoj zemlji

Otac Ante Gabrić umro je 20. listopada 1988., u dobi od 73 godine. Po vlastitoj želji bio je pokopan u Mariji Polli, pokraj kapelice, pod palmama u blizini džungle, zajedno s grudom  hrvatske zemlje i malom bocom vode s Jadrana.

(Foto: screenshot/youtube)

Otac Sylvester Xavier, koji je bio kapelan Marije Polli, kaže za oca Ante Gabrića da je bio čovjek pun ljubavi, koji je pomagao katolicima kao i muslimanima i hinduistima, nije ih razlikovao, volio je svakoga. Proveo je noći u molitvi, živio u siromaštvu, nije imao nikakav komfor, ali ništa od toga mu nije smetalo. Nikada nije zaključao svoju sobu, nije se bojao. Taj je sveti čovjek htio odvesti ljude Isusu, objaviti Božju riječ i širiti je kroz djela.

Izvor: www.ffdi.unizg.hr, www.medjugorje-info.com, www.bitno.net, ika.hkm.hr.